Hrvati su pomorski narod koji kroz povijest nije uspio razviti svoje pomorsko nazivlje. Ima tome više razloga, ali glavni je bio taj što stoljećima nisu imali svoju ratnu mornaricu.

Drugi veliki pomorski narodi razvijali su svoje nazivlje kroz nekoliko stoljeća. Mi smo taj proces započeli tek u drugoj polovini 19. stoljeća kada su jedrenjaci već bili na izdisaju. Tada su zabilježena prva dva usamljena pokušaja usustavljivanja hrvatska pomorskog nazivlja i to u vrlo nepovoljnom političkom ozračju.

Čak je i mađarski jezik početkom dvadesetog stoljeća postao službenim u pomorstvu, a hrvatski to još nije mogao biti.

U takvim uvjetima šačica nastavnika iz bakarske nautike, bez potpore Beča, ali uz potporu Zagreba i puna nacionalnog zanosa, gradila je prvo pomorsko nazivlje na hrvatskome jeziku.

Tek raspadom Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem Države SHS, to mlado hrvatsko pomorsko nazivlje dobilo je službenu potvrdu. Hrvatski mornarički časnici su ga dalje razvijali u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji.

No, najveći problem bio je taj što ni jedan naš mornar, ali i većina časnika, nisu uopće poznavali to novo nazivlje. Stoga administrativna prisila nije mogla uroditi plodom. Štoviše, u naših se mornara počeo stvarati otpor prema tom novom nazivlju.

Taj tihi otpor još je više jačao u doba komunističke Jugoslavije kada su žargonizmi u govoru naših mornara proglašavani „protunarodnim i nakaradnim“. Jasno, bez očekivana rezultata.

Ovakvo ozračje dalo je dušu za stvaranje mitova i pučkih legendi. U tome su aktivno sudjelovali i pojedini naši poznati jezikoslovci. Ti se mitovi i legende, prema potrebi, svako malo recikliraju i danas. Svatko je odabrao ono što mu je odgovaralo, i tome nikada kraja.

Jasno je da ne možemo i nikada nećemo nadoknaditi onih nekoliko stoljeća – doba velikih jedrenjaka kada su svjetske pomorske sile stvarale svoje nazivlje – ali to ne znači da ne možemo nastaviti graditi svoju pomorsku nomenklaturu.

Našu pomorsku nomenklaturu počeli smo stvarati vrlo kasno, tek prije stotinjak godina. Danas se stanovit dio tih naziva već prilično ustalio pa uz tradicionalnu provu, kuvertu i timun imamo izraze pramac, paluba i kormilo koje danas poznaje svako dijete.

S druge strane, naše pučko ribarsko nazivlje ionako više ne može odgovoriti na nove izazove jer nije u stanju opisati ni stari jedrenjak, a kamo li veliki suvremeni brod pa čak ni suvremenu jedrilicu.

Prije nešto više od stotinjak godina puristi su nastojali pridobiti naše mornare da se što više koriste novim hrvatskim pomorskim nazivljem, ali bez većeg uspjeha.

Danas u hrvatskoj državi više nema onog starog „purističkog administrativnog silovanja“, a kako se i folklorni „prenapuhani balon“ prilično ispraznio tako da nema više potrebe „jahati na valovima“ ogoljenih mitova.

Standardno pomorsko nazivlje, ma kakvo god da je, tu je već više od stotinjak godina, a folklorno ribarsko nazivlje, ma kakvo god da je, danas ništa ne znači ni kapetanima duge plovidbe, ni skiperima, ni inženjerima brodogradnje, kao ni autorima stručnih i znanstvenih radova te prevoditeljima „slane“ beletristike.

To je nepovratan proces jednako kao što je i naša jezična situacija također nepovratna. Inoslav Bešker piše: „Nema povratka, nema ni načina ni potrebe da se zaniječe sada već golema većina hrvatskoga književnog stvaralaštva na štokavici, od njezina spontanog „upada“ u Dubrovnik do isusovačke akcije koja je štokavicu progurala kroz jedinu instituciju koja je bila u trajnom kontaktu s golemom množinom hrvatskog puka, Crkvu“ (Bešker 2007: 44).

Zato jednako tako danas nema „ni načina ni potrebe“ nijekati naše novostvoreno pomorsko nazivlje.

Čakavac rođen na Pagu, isusovac Bartol Kašić je za potrebe Propaganda fide davno odabrao štokavicu, daleko prije Ljudevita Gaja. A naši pomorci i nastavnici u bakarskoj nautici, za vrijeme Austro-Ugarske, odabrali su prije stotinjak i više godina novostvoreno hrvatsko pomorsko nazivlje u vrijeme kada je službeni jezik u svim našim pomorskim školama te u trgovačkoj mornarici bio nedodirljivi talijanski.

Što ćemo sad? Ima li smisla baciti novostvoreno hrvatsko nazivlje, sada staro već više od stotinu godina, u more i uzeti zaboravljeno mletačko pomorsko nazivlje koje danas gotovo nitko ne poznaje? A to staro mletačko pomorsko nazivlje ionako ne nudi, jednako kao ni lokalno folklorno nazivlje, odgovore za suvremeni brod.

iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"

Dr. sc. Željko Stepanić

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr