Drugi svjetski rat je završio. Talijani su bili gubitnici, a Hrvati s Titom pobjednici. Tako su Talijani izgubili sve što je Pavelić morao ustupiti Mussoliniju. Štoviše, Talijani su izgubili i teritorij koji su oteli nakon Prvoga svjetskog rata. Opet imamo istog mrskog neprijatelja pa opet nije dolazilo u obzir koristiti se njihovom terminologijom. No, ovaj put, za razliku od razdoblja između dva svjetska rata, napisano je puno više pomorskih udžbenika na našem jeziku.
Kad je u jednopartijskom sustavu došla naredba s vrha, svi su je bespogovorno izvršavali, tako i zapovijed da „ima da se koristimo pomorskim narodnim nazivljem“ pa makar njega nije bilo. A ti probaj reći da ga nema. Sjetimo se samo burnog političkog razlaza Staljina i Tita.40
U takvom ozračju djelovali su i naši lingvisti pišući o narodnom pomorskom nazivlju. Godine 1949. ustanovljena je Komisija za pomorsku terminologiju pri Jadranskom institutu JAZU u vrlo jakom sastavu: admiral u miru Julije Luterotti,41 predsjednik, a članovi su bili sveučilišni profesori: psiholog Ramiro Bujas, romanist i talijanist Mirko Deanović, filolog Petar Skok, profesor brodogradnje Adam Armanda i profesor pomorskog prava Vladislav Brajković, kojega je nakon nekoliko mjeseci zamijenio vrlo agilni dijalektolog Blaž Jurišić.42
Komisija je ustanovljena „sa svrhom proučavanja znanstvenim metodama“ tako da se „utvrde konačno termini koji će predstavljati jedinstvenu našu pomorsku terminologiju u duhu jezika i praktičnim potrebama.“ Rad komisije započet je „utvrđivanjem osnovne pomorske terminologije, najprije za malu jedrilicu pa za brodogradnju u cjelini“ (usp. Jurišić 1955: 341).
„Brodska terminologija za Jugoslavenski registar brodova u Splitu predstavlja najkrupniji rad što ga je komisija izvršila u godini 1949.“ piše Jurišić pa dodaje da je time svladana „najglavnija, najopsežnija i najteža problematika pomorske terminologije“ kojom je obuhvaćen „centralni materijal glasovitoga Paaschova rječnika“ (usp. Jurišić 1955: 342).
Nešto drukčije zapisao je Petar Šakić:43 „Zbirku naziva sastavio je Jugoslavenski registar brodova, koji je za pojedine nazive tražio i mišljenje Jadranskog instituta JAZU. Jadranski institut se odazvao molbi Registra i ovaj je u velikom dijelu prihvatio baš one nazive koje je Institut predložio“ (Brodska nomenklatura 1951: predgovor).
Komisija je izradila tri naputka važna za sustavni rad: a) naputak za sakupljanje narodnih pomorskih naziva na terenu, b) naputak za stručnjake i stručne ustanove o terminima kojima se oni služe te c) naputak za ispisivanje pomorskih izraza i mjesnih imena iz literature.
Uz članove komisije bilo je tu više ozbiljnih suradnika na terenu. Većinom su to bili vrsni jezikoslovci: Mate Hraste iz Brusja na Hvaru, Božidar Finka iz Salija na Dugom otoku, Mate Ujević iz Krivodola kraj Imotskog i Milan Moguš iz Senja te dvojica vrsnih geografa: Josip Roglić iz Roglića u župi Biokovskoj i Ivo Robić iz Sumartina na Braču.
Prikupljene su ukupno 123 rukopisne radnje s terena (ankete), od Istre do Ulcinja u Crnoj Gori, te pregledano više od 200 djela iz stručne literature i književnosti. Iz tog je materijala „iscrpeno i ispisano“ oko 115.000 listića s „narodnim“ izrazima. čovjek bi na prvu pomislio da tu ima materijala za desetak, a ne samo za jedan rječnik. Međutim, izrazi iz tih anketa vrlo često su se ponavljali, nerijetko i više od stotinu puta.
Ponavljali su se i izrazi iz stručnih i književnih djela, pa kad se oduzmu izrazi općenito vezani uz more, a ne i za pomorstvu u užem smislu riječi, proizlazi da je ukupan broj različitih pomorskih izraza iznosio jedva nešto više od tisuću.
Najveći broj tih izraza nije bio „narodnog“ tj. slavenskoga podrijetla, već talijanskoga pa stoga nije ni mogao biti tiskan Pomorski rječnik kao zaključni svezak Pomorske enciklopedije. Uz to, bili su to mahom pučki ribarski izrazi, kojima se ne može opisati veliki brod, a ne pomorski izrazi.
Danas se ne zna puno o građi za pomorski rječnik Julija Luterottija koji je svakom hrvatskom izrazu dodao nazive na šest stranih jezika. Prema Jurišićevim riječima, riječ je o 25.000 listića terminološke građe, a koji se, po svemu sudeći, nemarno čuvaju u Leksikografskom zavodu, raspršeni su, a neki već i izgubljeni. Inače Leksikografski zavod objavio je samo Građu za pomorsku terminologiju 1955. godine.
Kapetan fregate Ivo Buljan piše da je „problem naše pomorske terminologije… i dalje skoro na mrtvoj tački, što znači da je to za nas još uvijek bolno i akutno pitanje“ (Buljan 1966: 745). Slično je pisao, vidjeli smo, i Rudolf Crnić četrdesetak godina ranije. No, naši uzmorci i dalje neumorno rade na terminologiji, prije svih pomorski časnici: Petar Mardešić,44 iz Makarske i Stjepan Vekarić iz Trogira, obojica su bili i urednici Pomorske enciklopedije (slika 11), te Anton Simović iz Kotora, urednik Pomorskog leksikona. A valja još spomenuti i inženjera brodogradnje Igora Belamarića iz Šibenika. Svi gore spomenuti uzmorci nepokolebljivo su „gurali“ standardno nazivlje.
Godine 1919. osnovana je Tehnička visoka škola u Zagrebu, koja je imala i brodograđevni inženjerski odjel. Prvi profesori bili su iskusni brodograđevni inženjeri Đuro Stipetić,45 i Leopold Sorta,46 iz Sušaka, danas dio Rijeke. Iza Drugoga svjetskog rata predavači su bili, uz već spomenutog Adama Armanda, Teodor Bernardi iz Korčule, Stanko Šilović,47 iz Praputnjaka ponad Bakra te Stipan Ercegović iz Rijeke.
Slika 11. Šturnjača s dijelovima iz Pomorske enciklopedije iz 1956. godine
40 Do tog čuvenog razlaza 1948. godine slike obojice visjele su, jedna uz drugu, u svim javnim ustanovama. Nakon razlaza visio je samo jedan, zna se koji, a tko se nije „skrio“ na Golom otoku je završio.
41 Julije Luterotti imao je vrlo zanimljivu mornaričku karijeru: odmah po završetku Pomorske akademije u Rijeci 1902. godine postaje časnikom u austrougarskoj mornarici. Godine 1918. prelazi u kraljevsku ratnu mornaricu gdje je dogurao do čina kontra-admirala i zapovjednika mornarice. Početkom svibnja 1941. godine prelazi u mornaricu NDH, ali već je iduće godine umirovljen, jer mu Pavelić, bit će, nije previše vjerovao, a nakon rata je u Jugoslaviji imenovan predsjednikom spomenute komisije. Dakle, sluţio je najprije austrijskome caru, pa srpskome kralju, nakratko i hrvatskome poglavniku te na kraju i jugoslavenskome maršalu.
42 Iako je admiral J. Luterotti rođen na kontinentu (u Bjelovaru), cijelu je svoju karijeru bio vezan za more i ratnu mornaricu. Svi ostali članovi komisije, osim P. Skoka, rođenom na Ţumberku, bili su s mora: Vl. Brajković, doduše rođen u Kninu, ali iz obitelji s izrazitom pomorskom tradicijom (bio je i admiralom bratovštine mornara Bokeljska mornarica), R. Bujas rođen je u Budvi, M. Deanović u Dubrovniku, Bl. Jurišić na otoku Vrgadi, a A. Armanda u okolici Moščeničke Drage.
43 To je onaj isti pomorski strojar koji je prvi dobio svjedodţbu na hrvatskome jeziku davne 1908. godine u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
44 Petar Mardešić također je bio vrlo zanimljiv lik koji je jako puno napravio za afirmaciju pomorstva, i to u tri drţavne tvorevine sluţeći, redom, kralju pa poglavniku te na kraju maršalu.
45 Za Stipetića sam našao dva različita mjesta rođenja: u Hrvatskoj enciklopediji LZ-a piše da je rođen na Sušaku, što je vjerojatno greška, a na stranicama zagrebačkog Rektorata (Stipetić je bio rektor) piše da je rođen, što je vjerojatno točno, u Zagrebu.
46 Leopold Sorta „intenzivno se bavio utvrđivanjem i dotjerivanjem pomorske terminologije na osnovi narodnih izraza i jezične pravilnosti“ (Jurišić 1962: 466). Njemu u čast svake druge godine, od 1974. održava se međunarodni simpozij Teorija i praksa brodogradnje, in memoriam prof. Leopold Sorta.
47 Zalaganjem prof. Šilovića 1948. godine osnovan je Brodarski institut u Zagrebu.
iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"
Dr. sc. Željko Stepanić
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr