U prethodnim pričama ogolio sam tri morska mita koji su obilježili razvoj naše pomorske leksikografije. Jedan se valja od šezdesetih, drugi od osamdesetih i treći od devedesetih godina prošlog stoljeća i ni jedan nije pridonio bistrenju, a još manje rješavanju problema.
Ima tu još nekoliko slanih pučkih legendi izraslih na, istini za volju, opravdanom otporu protiv administrativnog nametanja novog nazivlja, ali i na nepoznavanju stare jedrenjačke te nove pomorske nomenklature.
Dok su morske mitove stvarali lingvisti koji su znali što rade, dotle su pučke legende nastajale spontano kao otpor pomoraca prema dugogodišnjoj administrativnoj prisili pri uvođenju njima nepoznata nazivlja. Najprije u Kraljevini Jugoslaviji, s prekidom za vrijeme NDH, pa u komunističkoj Jugoslaviji.
Prisila je bila manja za Kraljevine Jugoslavije jer su tada svi bili prilično izgubljeni u uvođenju novostvorenog pomorskog nazivlja. Bili su izgubljeni i oni koji su dobili zadaću uvoditi ga, kao i mornari koji su ga trebali prihvatiti, a nisu ga znali ni jedni ni drugi. Prisile u NDH nije bilo jer tada nije ni bilo ozbiljne mornarice.
Najviše slanih pučkih legendi nastalo je u komunističkoj Jugoslaviji. Ne zato što bi neuki mornari i ribari bili protiv partije - barem to nisu smjeli javno pokazivati - već zbog pretjerane administrativne prisile kojom ih se htjelo uvjeriti da prihvate to novo nazivlje.
Jasno da je rezultat bio upravo suprotan. Stvorio se veliki otpor u glavama uglavnom slabo obrazovanih mornara i ribara koji je malo po malo, prerastao u prepoznatljive slane pučke legende poput one da smo mi u prošlosti imali gotovo za svaki dio broda hrvatski naziv, ali koji su nestali zajedno s propašću jedrenjaka, ili da je to novo nazivlje politička izmišljotina stvorena u Zagrebu.
Jedna legenda govori da su hrvatski pomorski nazivi stvoreni u NDH, ali NDH nije imala, vidjet ćemo, ni mora ni brodove pa tako ni nazivlja. Novi nazivi stvarani su najprije u bakarskoj nautici, pa u kraljevskoj mornarici, a poslije su te nazive, za Titove Jugoslavije, uz blagoslov vlasti, nastavili stvarati i gurati opet ljudi s mora, ponajviše iz Dalmacije, a ne, prema još jednoj legendi, kontinentalci.28
Za Titova života nitko se nije usudio proturječiti, ali njegovim smrću otvorio se prostor za slobodnije pisanje. Tako Radovan Vidović 1984. godine objavljuje svoj Pomorski rječnik. Vidović je započeo raditi na rječniku već krajem sedamdesetih godina kada stisak komunističke vlasti više nije bio tako čvrst i monolitan.
Glavni Vidovićev cilj bio je pokušaj uvođenja noštromizama u standardni leksik, a koji su, po njemu, iz sustava nepravedno bili godinama proganjani. Zato je i izmislio prije njega spomenutu nepostojeću folklornu struju.
Mornari u socijalističkoj Jugoslaviji već prilično dobro poznaju to novo nazivlje, iako ga zbog administrativne prisile i dalje potiho odbijaju. Ta administrativna prisila zamrla je tek nakon što je Tito partija, ali otpor je ostao. Tako naprijed spomenute slane legende žive još i danas, a znaju ih poticati i pojedini novinari.
Kako to izgleda kada se samodopadno oglasi novinar prilično skromna znanja o razvoju naše pomorske leksikografije, pri tom se razbacujući spomenutim slanim legendama, pokazat ću u sljedećoj priči.
No, prije toga, još jednom ću podsjetiti na dvojnost u uporabi našeg pomorskog nazivlja: jedni nazivi su normirani i u službenoj su uporabi, odnosno žive u pismu, dok su drugi uzusni i žargonski, odnosno žive u govoru (usp. Stolac 1998).
28 Spomenute slane legende same po sebi nemaju unutarnje snage bilo što mijenjati jer uopće nisu znanstveno utemeljene, ali zato stvaraju nepovoljno ozračje za daljnji razvoj naše pomorske leksikografije.
iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"
Dr. sc. Željko Stepanić
*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr