Vidjeli smo da je izmišljenu dalmatinsku lingua francu, nakon Šoljana, naglašeno nastavio gurati Joško Božanić. On u svojoj istoimenoj knjizi iz 1997. godine piše da „leksik falkuše pripada jeziku koji je „bio „esperanto“ pomoraca… portulana… mornara i kapetana, univerzalni jezik mora Sredozemnoga – lingua franca“ (Božanić 1997: 12). Jednom riječju, čovjek bi pomislio da se radi o čudu od jezika, a ne o primitivnom i izumrlom govoru.

Božanić je svoj mit o pučkoj dalmatinskoj lingua franci, inače znanstveno sasvim neutemeljenom, nastavio površno graditi i početkom ovog tisućljeća te u jednome svome eseju kaže da njegov rad „naglašava činjenicu postojanja univerzalnog lingua franca idioma“ (Božanić 2003: 39). On postavlja, reciklirajući Vidovićeve i Šoljanove stavove, i neka pitanja: „Ne potvrđuje li životna praksa tu istinu o jalovu poslu purističke metle u poslovima maritimološke nomenklature? Koji li je to, u kabinetima jezikoslovnim smišljen, maritimološki leksik preživio i bio prihvaćen kao leksik maritimne životne prakse?“ (Božanić 2003: 43).

A je li baš tako? Naime, cijela se pomorska i brodograđevna struka već desetljećima koristi našom novom pomorskom terminologijom pa nije sasvim jasno o kojem to „maritimološkom leksiku koji nije preživio“ govori Božanić. Vidjet ćemo u nastavku da jedino priprosta povijesna te izmišljena dalmatinska lingua franca nisu preživjele.

Dok Božanić piše o „maritimološkom leksiku koji je u jezikoslovnim kabinetima smišljen“ dotle Emil Tomašević piše da su ga utvrdili pomorci:
„činjenica je ipak da se u knjigama domaćih autora i u prijevodima više ili manje dosljedno koristi standardna pomorska terminologija (…)

Dogodit će se, naravno, da ćemo katkad umjesto hrvatskog pomorskog nazivlja, koje su utvrdili naši pojnajbolji pomorci i pomorski stručnjaci još u prošlom stoljeću, za dijelove broda, postupke, lučke uređaje ili pojave na moru upotrijebiti mediteranštinu ili koji drugi kolokvijalni izraz…“ (Tomašević 2007: 23).

Godine 2004. Božanić je priredio za tisak Vidovićevu knjigu Život pod jedrima u kojoj opet spominje „osebujan rječnik u mediteranskom jezičnom univerzumu – lingua franca (Vidović 2004: 290).²⁵ Podsjećam, Vidović nije ni jednom spomenuo sintagmu lingua franca.

Bilo je i suzdržanih autora s mora, koji su doduše znali da dalmatinski idiom lingua franca ne postoji, ali nisu se jasno odredili prema ovom mitu. Dovoljno je ovdje spomenuti dvojicu vrsnih znanstvenika: Tonka Maroevića i Inoslava Beškera.

Za Maroevića ta je lingua franca bila takozvana pa piše: „tzv. lingua franca svakome razumljivi repertoar pojmova, pokriva gotovo čitavu mornarsku i zanatsku terminologiju“ (Maroević 2004: 328).

Beškeru ona očito znači nešto drugo: „U neovisnu Dubrovniku je, kao „lingua franca“, toscanski talijanski istisnuo mletački“ (Bešker 2007: 78), pa nastavlja da dalmatske posuđenice „sadrže i „kolonijalni“ mletački (lingua franca)“ (Bešker 2007: 80). Ne znam zašto je Bešker pridjev kolonijalni stavio u navodnike kad je mletački doista bio kolonijalni.

Božanić piše o tzv. dalmatinskoj lingua franci još nekoliko godina, ali polako je zamjenjuje novom sintagmom: lingua halieutica. Lingua franca nije mu više univerzalni jezik, već je samo „idiom svakodnevne komunikacije, osobito ribara“ pa nastavlja:
„Bogat halijeutički leksik iz idioma lingua franca sačuvan je u govoru komiških ribara do danas, a na njega nije mnogo utjecao leksik standardnog hrvatskog jezika u novije vrijeme jer ne može biti konkurentan tradicionalnoj halijeutičkoj nomenklaturi budući da je insuficijentan terminologijom za imenovanje halijeutičkih pojmova“ (Božanić 2011: 257).

Božanić je ovdje okrenuo ploču jer više ne govori o pomorskoj, već o ribarskoj nomenklauturi, a to je pak druga priča. Da parafraziram Božanića, unatoč sveg bogatstva komiški je halijeutički leksik insuficijentan terminologijom za imenovanje nautičkih pojmova. Npr. komiškim halijeutičkim leksikom ne može se opisati stari jedrenjak.

Godine 2010. Božanić je još jednom posegnuo za sintagmom lingua franca pa piše: „Imperativni oblik sa završetkom na –a za sva lica svojstven je ne samo susjednom venecijanskom (talijanskom) idiomu već je univerzalni lingua franca imperativ kojim se podjednako služe i mnogi čakavski idiomi…“ (Božanić 2010: 18).

Međutim, ovdje se ne radi ni o kakvom „univerzalnom lingua franca imperativu“, već je riječ o mletačkom imperativu, što je, uostalom, nenamjerno potvrdio i sam Božanić u istoj rečenici, a koji su nam donijeli Mlečani svojim jezikom tijekom kolonizacije naših gradova.

Lingua francu spomenuo je Božanić još samo jednom i to 2011. godine: „Neuspjeh što ga je u praksi doživjelo nastojanje da se radikalno čistunski nacionalizira naše pomorsko nazivlje, posebno tehnička nomenklatura broda i jedara na vesla, bio je u prvome redu uzrokovan time što zagovornici i provoditelji toga stava nisu razumjeli da to nije pitanje same tehničke nomenklature. (…) Riječ je o jadranskoj, maritimnoj kulturi hrvatskoga naroda koja je stoljećima stvarala svoj izuzetno bogat maritimni leksik baštineći u prvom redu dalmatsku kulturu i terminologiju, potom venecijansku i mediteransku kroz idiom lingua franca“ (Božanić i dr. 2011: 49).

Božanić je iste godine citirao definiciju lingua france iz Webster's New Encyclopedic Dictionary-ja: „Lingua franca – a common language consisting of Italian mixed with French, Spanish, Greek and Arabic that was formerly spoken in Meditterranean ports“ pa nastavlja: „Bio je to idiom vrlo jednostavne gramatike, premda bogata rječnika, namijenjen bazičnoj komunikaciji pomoraca, ribara i trgovaca u maritimnom arealu Mediterana“ (Božanić 2011: 256).

Ovom svojom izjavom Božanić baca u more sve svoje prijašnje hvalospjeve o „univerzalnom jeziku i esperantu“ komiških ribara, jer zvuči nevjerojatno da bi tako „bogati“ idiom služio samo za bazičnu komunikaciju. Pri tom piše da je taj „idiom bio“, što će reći da više nije. Drugim riječima, da parafraziram Božanića, taj idiom „nije preživio i nije bio prihvaćen kao leksik maritimne životne prakse“.

Slijedi da komiški ribari očigledno nisu nikada govorili lingua francu. Pitanje je pa što su to onda oni govorili i što sad govore? Kad je Božanić prihvatio, jer mu nije bilo druge, nepobitnu činjenicu da se priprosta lingua franca nikada nije govorila na našem Jadranu, dao se osmišljavanju novog odgovora na to pitanje.

Tako je, nema tome davno, „otkrio“ da komiški ribari ipak ne govore lingua francu, već lingua halieuticu (usp. Božanić 2011; 2017). Po naški to bi se reklo: oni ne govore franački, već halieutički. Ne brinite: ribari to još ne znaju te dalje mirno love ribu.

Pogledajmo još definiciju lingua france u talijanskom rječniku Dizionario di marina medievale e moderno: „Lingua franca. Parlata romanza imbastardita, formata più di tutto di elementi italiani e spanogli, in uso un tempo negli scali del Levante. Franc. Sabir.“ (Dizionario 1937: 404). Kratko i jasno: lingua franca bila je vrlo priprosti način komunikacije u prošlosti po lukama na Levantu,²⁶ i odavno je mrtva.

Božanić svojevremeno očigledno nije znao točno značenje pojma povijesne lingua france pa piše: „Venecijanski providur za Dalmaciju i Albaniju u svom itinereru s puta po Dalmaciji kaže da se u gradu Hvaru govori lingua franca. Budući da je Hvar bio središte venecijanske komune kojoj je pripadao otok Vis te s obzirom na to da je otok Vis imao izrazitu maritimnu kulturu, lingua franca bila je idiom svakodnevne komunikacije, osobito ribara“ (Božanić 2011: 257).

Ta hvarska i viška lingua franca, o kojoj govori gornja proizvoljna i znanstveno neutemeljena interpretacija, nema nikakve veze s lingua francom na Levantu. Dovoljno je pogledati što o toj lingua franci piše naša vrsna talijanistica Ljerka Šimunković citirajući mletačkog sindika koji u svom opisu putovanja po Dalmaciji iz 1553. godine spominje i grad Split: „Istina je da svi (Splićani) govore talijanski*... ali žene govore jedino njihov materinski jezik“ (Šimunković 1999: 69).

Ovdje je vrlo bitna njezina bilješka vezana za Splićane koji govore talijanski: „*U originalnom tekstu stoji lingua franca, što u ovom slučaju nije ništa drugo nego jedna varijanta mletačkog jezika koja se govorila u dalmatinskim gradovima“ (Šimunković 1999: 85).

Dakle, stanovita „slobodna“ varijanta mletačkog, a ne lingua franca, bila je idiom svakodnevne komunikacije u Dalmaciji. Zato je i njen opis lingua france osjetno drukčiji od Božanićeva: „Mletački je, naime, dugo vremena služio kao temelj za lingua franca levantinskog područja“ (Šimunković 1999: 68). Levantinskog, ne dalmatinskog područja.

Na kraju, Božanić vrlo rado ističe „neuspjeh“ standardnog nazivlja. Međutim, ne ide mu u prilog činjenica da se sva naša stručna i znanstvena pomorska literatura, a nerijetko i beletristička, već desetljećima koristi standardnom pomorskom nomenklaturom, a ne „bogatim stoljetnim hrvatskim maritimnim leksikom“.

Naime, ta njegova „bogata“ lokalna lingua, zvala se ona ovako ili onako, nije u stanju opisati ni stari veliki jedrenjak, a kamo li odgovoriti izazovima suvremenog broda.

²⁵ Božanić je spominje na kraju knjige u dodatku Lingvistička interpretacija zapisa nepoznatog pomorca iz 19. stoljeća u životu malog na jedrenjacima, ali ovaj „pomorac“, na njegovu nesreću, nije bio ni nepoznat ni pomorac. Riječ je o Dubrovčaninu Antunu / Anti Kriletiću koji je objavljivao i druge književne prinose, na primjer pjesničke (usp. Josip Lisac, u: Vidovićev „život pod jedrima“, Mogućnosti, br. 1-3, Književni krug, Split, 2005, str. 147).

²⁶ Lingua franca bila je priproste gramatike i skromnoga rječnika, a zvučala je, slikovito rečeno, otprilike ovako: „Ja Tarzan. Ti Jane. Ja imati riba.“ Da, to je bila lingua franca Arapa na istočnom kantunu Mediterana, daleko od Dalmacije, a ne „univerzalni jezik mora Sredozemnoga i komiških ribara“, kako ju je Božanić prikazivao do prije nekoliko godina.

iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"

Dr. sc. Željko Stepanić

*Stavovi izneseni u ovom članku su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije regate.com.hr