Radovan Vidović nije postigao ono što je očekivao s uvođenjem nepostojeće tradicionalističke struje u ring s purističkom u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, pa su je zagovornici pučkih naziva trebali pojačati novim mitom. To je među prvima učinio priznati hrvatski pisac Antun Šoljan 1991. godine, a nekoliko godina poslije Šoljanov mit je Joško Božanić ojačao i napuhnuo poput velikog balona.
Znanstveno neutemeljenu priču o postojanju dviju struja pokrenuo je Radovan Vidović 1982. godine: „U povijesti sakupljanja naše pomorske terminologije od Bože Babića do Petra Skoka i nastojanja da se ona normira uočavamo dvije struje: jednu koju bismo mogli nazvati… radikalno purističkom, neologističkom, a drugu… tradicionalističkom, skeptičnoj prema novotarijama… U prvu bismo mogli ubrojiti Antuna Mikoča, Božu Babića, Luku Dobrilovića (iz Jedra), Crnića i „bakarsku grupu“, Suzanića i Skoka, a u drugu Zoru, Budmanija i Carića“ (Vidović 1982: 796).
Vratimo se na trenutak našem prvom pomorskom rječniku Bože Babića iz 1870. godine. Jurišić ga je vremenski usporedio sa skromnim talijanskim pomorskim rječnikom Vocabolarietto di termini marinareschi rekavši da je to talijansko „djelce“ (Jurišić 1962: 458), objelodanjeno 1863. godine, dakle, samo sedam godina prije prvog hrvatskoga. Iako je Jurišić korektno citirao da je to djelce „anonimni sastavljač izradio u 17. ili 18. vijeku“, naglasak je stavio na godinu njegova tiskanja pa je ispalo kao da su Talijani tek tada tiskali svoj prvi pomorski rječnik.
Razvoj događaja u Prvom svjetskom ratu nije išao na ruku Hrvatima. Italija je, očekivano, htjela opet zaposjesti istočnu obalu Jadrana. Početkom rata bila je neutralna, ali saveznici su joj tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine obećali veliki dio naše obale i gotovo sve otoke ako im se pridruži. A takva nemoralna ponuda se ne odbija. Južni dio naše obale trebao je pripasti Srbiji iako ona nije uopće sudjelovala u tim pregovorima.
Mađarski jezik postao je službenim jezikom u trgovačkoj mornarici prije hrvatskoga. Postao je jedan od službenih jezika u trgovačkoj mornarici u Austro-Ugarskoj zahvaljujući Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine i čuvenom falsifikatu, koji je u hrvatskoj historiografiji poznat kao Riječka krpica, papiriću naknadno nalijepljenom na izvorni tekst nagodbe bez znanja hrvatske strane, nakon koje Rijeka dospijeva pod izravnu mađarsku upravu, a mađarski kapital potaknuo je, treba reći istini za volju, njen nagli gospodarski razvitak te je time otvorio i vrata osnivanju Državne mađarske kraljevske pomorske akademije, na madžarskom A fiumei magyuar király állami tengerészeti akadémia.
Prva dva odvojena pokušaja usustavljivanja naših pomorskih naziva zabilježeni su tek u drugoj polovini 19. stoljeća i to u djelima naša dva pomorca i pomorska leksikografa: Jakova Antuna Mikoča 1852. godine i Bože Babića 1970. godine.
Obojica su se pojavili, iako vremenski i prostorno odvojeno, u vrijeme snažnih preporodnih i nacionalnih gibanja polovinom 19. stoljeća. Po obrazovanju i zvanju bili su pomorci te nastavnici stručnih predmeta, a ne školovani leksikografi. Ništa neobično za ono vrijeme jer tada nije bilo ni jednog jezikoslovca koji bi se ozbiljnije razumio u pomorstvo.
