Krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća utihnule su polemike oko našeg novog nazivlja. Nastavnici iz bakarske pomorske škole postigli su svoj cilj: hrvatskom je nazivlju nakon završetka rata napokon otvoren prostor za službenu uporabu, a ono malo glasnih protivnika nije imalo nikakve šanse jer se kraljevska vlast odlučila za novo nazivlje.

Sve spomenute priobalne legende, koje uopće nisu znanstveno utemeljene, već su dio folklora i dobro funkcioniraju u svakodnevnom neobveznom razgovoru na štekatu. No, nema nikakva smisla uzimati ih kao temelj za bilo kakvu ozbiljnu raspravu.

U prethodnim pričama ogolio sam tri morska mita koji su obilježili razvoj naše pomorske leksikografije. Jedan se valja od šezdesetih, drugi od osamdesetih i treći od devedesetih godina prošlog stoljeća i ni jedan nije pridonio bistrenju, a još manje rješavanju problema.

Svaki kantun na sjevernim obalama Mediterana služi se svojom inačicom ribarskog govora pa nikome nikada nije palo na pamet da ga nazove lingua halieuticom, a kamoli lingua francom.²⁷

Vidjeli smo da je izmišljenu dalmatinsku lingua francu, nakon Šoljana, naglašeno nastavio gurati Joško Božanić. On u svojoj istoimenoj knjizi iz 1997. godine piše da „leksik falkuše pripada jeziku koji je „bio „esperanto“ pomoraca… portulana… mornara i kapetana, univerzalni jezik mora Sredozemnoga – lingua franca“ (Božanić 1997: 12). Jednom riječju, čovjek bi pomislio da se radi o čudu od jezika, a ne o primitivnom i izumrlom govoru.

Radovan Vidović nije postigao ono što je očekivao s uvođenjem nepostojeće tradicionalističke struje u ring s purističkom u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, pa su je zagovornici pučkih naziva trebali pojačati novim mitom. To je među prvima učinio priznati hrvatski pisac Antun Šoljan 1991. godine, a nekoliko godina poslije Šoljanov mit je Joško Božanić ojačao i napuhnuo poput velikog balona.