Stari pomorski narodi, poput Engleza i Talijana, počeli su bilježiti svoje pomorske izraze već u sedamnaestom stoljeću, a dijelom njih koristili su najmanje jedno stoljeće, ako ne i ranije.

Hrvati su pomorski narod koji kroz povijest nije uspio razviti svoje pomorsko nazivlje. Ima tome više razloga, ali glavni je bio taj što stoljećima nisu imali svoju ratnu mornaricu.

Hrvatski postaje službenim jezikom u pomorstvu tek nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije. Velike društvene i političke prilike nakon Prvog svjetskog rata trasirale su put kojim će se dalje razvijati naša pomorska nomenklatura.

Marijan Urbany naglasio je važnost pomorskog žargona - tog lingvističkog fenomena: „Noštromizam je jedinstven u našem jeziku i ne možemo mu naći pandana u drugim jezicima. Stoga ni u leksikografiji ne nalazimo obilježje za taj pojam, koje bi odražavalo njegovu stilističku vrijednost koja je blizu onome što se naziva colloquial (colloq) i slang (sl), ali i njegov specijalizirani registar koji odgovara rječničkoj oznaci mar, naut i navy.“ (Urbani 1996: 205).

Dubrovčanin Mato Vodopić objavio je 1868. godine, dvije godine prije prvoga hrvatskoga pomorskog rječnika Bože Babića, pripovijetku Tužna Jele koja daje zornu sliku o stanju tadašnjega pomorskog nazivlja.