U kolovozu 2025. u Korčulu je stigao Ken Read na trening regatnog tima "V" koji se ovog puta napravio na bolidu Wallyrocket 51. 

Svi koji prate jedrenje posljednjih tridesetak godina čuli su ime ovog Američkog jedriličara bar u kontekstu America's Cup-a ili Volvo Ocean Race-a, a ako prate i biznis stranu jedrenja i kao osobe koja obnaša funkciju predsjednika najvećeg svjetskog proizvođača jedara.

Na America's Cupu bio je u ulozi trenera ekipe Young America 1995., a potom dva puta u ulozi kormilara (2000. i 2003.) u kampanjama koje je vodio Dennis Conner. Nakon AC-a pronalazi se u Volvo Ocean Race-u na kojeg ulazi preko ekipe Ericsson-a s kojom je odjedrio drugi dio VOR-a 2005-06, a potom se hvata organizacije svojih timova pod pokroviteljstvom Pume i jedri oko svijeta 2008-09. i 2011-12.

Nakon jedrenja oko svijeta ponovno se vraća u America's Cup, ali ovog puta u ulozi TV komentatora i to vrlo uspješnog i omiljenog, jer je u toj ulozi neprestano od AC izdanja iz 2013. godine!

Što se tiče biznis karijere, one koja je vezana uz North Sails, ona kreće devedesetih godina, a poziciju predsjednika North Sailsa preuzima 2012. godine, dok 2021. postaje predsjednikom North Sails Technology Group, skupine tvrtki vezanih uz različite segmente vrhunskog jedrenja u čijem sastavu su North Sails, Quantum Sails, Doyle Sails, North Kiteboarding, North Sails Apparel, Southern Spars, Mystic Boarding, North Windships, Hall Spars, Future Fibers, North Windsurfing, Yacht Scoring i RigPro.

Foto: North Sails

Razgovor smo vodili u ACI marini Korčula nakon povratka s treninga održanog po dvadesetak čvorova maestrala u kanalu između Pelješca i Korčule. Odvio se u vrlo opuštenoj i prijateljskoj atmosferi i moram priznati da sam Kena doživio kao vrlo insipirativnu osobu uz koju su mi ta dva sata stvarno proletjela.

Što ste napravili u jedrenju a da nikad niste mislili da ćete napraviti?

Jedrenje oko svijeta! U cijeloj svojoj karijeri, tijekom America's Cup faze, sve do ranih 2000-ih, nikad nisam mislio da ću jedriti oko svijeta.
Dobio sam poziv 2003 - 2004. Ericsson Racing Team bio je u problemima. John Kostecki se povukao, nekoliko trimera je otišlo iz tima, navigator je dobio otkaz... a ja sam dobio telefonski poziv s pitanjem da li bi došao u Baltimore i razmislio o jedrenju na nekoliko etapa uključujući etapu preko Atlantika.
Da budem iskren, u to vrijeme bio sam umoran od jedrenja u štap polju, umoran od America's Cupa, politike... pristao sam i na kraju odjedrio pet etapa.
Već i prije nego sam odjedrio tih pet etapa to me je totalno osvojilo. To je bilo to!
Tako da ideja o oplovljavanju svijeta i to dva i pol puta... stvarno nevjerojatno!

Foto: North Sails

Sad ste jedriličar, ali dok ste bili mlađi, da li je postojala šansa da se bavite bilo kojim drugim sportom?

Da, ozbiljna želja bio je hokej na ledu. Otac mi je bio dobar hokejaš, majka također sportašica. Njeni sportovi bili su hokej na travi, košarka i tenis.
Otac dok je igrao hokej igrao je u Division One, što je najbolja studentska liga i to za Brown University. Čak se i sjećam kad sam dobio svoj prvi par klizaljki.
Moj brat Brad i ja bi cijelu zimu, počevši od 15. rujna, pa sve do lipnja kad bi krenuo s radom jedriličarski program, igrali hokej po sedam dana u tjednu. Uglavnom, stalno je bilo ili hokej ili jedrenje.
A kad sam krenuo na fakultet - Boston University, nastavio sam s oba sporta ali ubrzo sam shvatio da će biti ili hokej ili jedrenje. Boston je inače u to vrijeme imao najjaču hokejašku ekipu u državi i tu moram odati priznanje treneru hokeja koji mi je rekao sljedeće: "Ako ćeš se trenirati 365 dana godišnje, najbolje što možeš, imat ćeš šansu da upadneš u ekipu tek kad budeš na trećoj godini. Da sam na tvom mjestu ja bi jedrio, jer sam čuo da si dobar jedriličar.".
To je bio najbolji savjet koji sam ikad dobio. Tu je završila moja hokejaška karijera i od tada samo jedrim.

Kad ste krenuli s vrhunskim jedrenjem? Koja regata je bila prva te kategorije?

Dok sam bio junior jedrio sam oko svih otoka u Newportu, u zaljevu Narragansett. Na tom području dugo sam pobjeđivao na svim regatama i to u klasama Sunfish i 420. Međutim, nikad nisam putovao na druge regate. Čitao sam o jedriličarima s Floride, iz Kalifornije... ali nikad nisam jedrio protiv njih.
Kad sam došao na fakultet napokon sam dobio priliku zajedriti protiv njih. I tu sam shvatio da se mogu nadmetati s njima, pa čak ih i pobjeđivati i tad moja karijera kreće uzlaznom putanjom. To je dobra stvar sveučilišnog jedrenja u SAD i moram reći da je ono na vrlo visokoj razini. 

U malim klasam jedrili ste do svojih dvadesetih, pa ste onda prešli u veće jedrilice?

To su bili prvi dani profesionalnog jedrenja uopće. Do tad je bilo vrlo malo profesionalaca.
Nakon završetka fakulteta ako ste htjeli ostati u jedrenju onda ste se morali zaposliti u jedrariji ili u proizvodnji jedrilica ili u radionici za jarbole, ali ako ste živjeli u Australiji ili Novom Zelandu onda ste imali mogućnost da pohađate školu za jedrara. U Sjedinjenim Državama mi to nismo imali.
Ja sam se zaposlio u jedrariji imena Shore Sails, to je bilo odmah nakon fakulteta i tijekom prvog ljeta posao mi je bila izrada jedara. Također tu sam dobio na korištenje Lightning, Šljuku i J24, a kasnije i J22 i samo su mi rekli "Idi, razvijaj nova jedra i pobjeđuj.".
Tu sam naučio kako se radi na razvoju jedara, a počeo sam i pobjeđivati s njima. Tad je krenula moja međunarodna karijera i to u klasi J24.

Zatim dolaze jedrilice srednje veličine, pa offshore, inshore, Admiral's Cup i odjednom je Dennis Conner s druge strane telefonske linije i pita da li želim sudjelovati u njegovoj America's Cup kampanji.

Koliko vremena provodite s mladim jedriličarima? Sudjelujete li u nekim kampovima, jedriličarskim školama?

Širom SAD-a imao sam na stotine razgovora u jedriličarskim klubovima, korporacijama... sa svima... prvenstveno jer volim pričati o našem sportu. Neke od mojih priča su dovoljno otkačene da se ljudi pitaju da li je ovaj tip genijalan ili lud :) ali stvarno volim popričati s djecom!
S duge strane, moj brat Brad vodi Sail Newport, najveći trening centar na sjeveroistoku SAD-a. To je u principu javni jedriličarski centar i kroz njega prođe i do tisuću djece tijekom ljeta.
Također, kad idem po regatama i kad me zamole iz lokalnog jedriličarskog kluba da popričam s njihovim klincima moj odgovor je uvijek "da".

Foto: North Sails

Da li ste ikad imali planova da pokrenete vlastitu AC kampanju?

U vrijeme kad sam bio sudionik America's Cupa vodile su se kampanje povezane s jednom osobom koja im je i bila na čelu i koja je jedrila. Ta vremena su iza nas.
Dennis Conner je bio jedna takva osoba. Vodio je više kampanja.
Tijekom devedesetih Team New Zealand promijenio je način kako se vode kampanje. Uveo je kulturu nastojanja da se svakim danom postaje sve bolji. Jedriličari su postajali dio dizajnerskog tima, nisu se bavili samo jedrenjem, već i dizajnom... Russell Coutts nije vodio te programe, na čelu nekoliko prvih bio je Peter Blake.
Do vremena kad sam ja bio u tim krugovima (2002-03.) prikupljanje novca u SAD-u (700-800 miliona dolara) bilo je stvarno teško. Ja sam u to vrijeme bio fokusiran na jedrenje i vođenje programa mi stvarno nije padalo na pamet. Kormilarenje i pobjeđivanje bilo je jedino o čemu sam razmišljao. U to vrijeme sam bio u vrhu po tom pitanju i drugo me nije zanimalo.

America's Cup ili offshore?

America's Cup 2000. godine bio je spektakularan! Nitko od nas nije očekivao da ćemo napraviti rezultat. Bili smo hrpa neusklađenih klinaca koje je Dennis doveo u red. Imali smo najmanji budžet i malo je nedostajalo da na kraju i uđemo u finale. Stvarno smo bili blizu.
2003. tim se ponovno okupio, skupili smo novac, ali nismo ispunili očekivanja... nismo bili dovoljno brzi, a i potopili smo brod tijekom treninga. Kormilo se iščupalo iz trupa i napravilo je ogromnu rupu, za 4 minute brod je bio na dnu. Koliko nam se dobrih stvari dogodilo 2000. godine toliko nam nije išlo 2003.
Iste te 2003. išao sam na SP klase Etchel, uložio sam stvarno puno truda i pobijedio, ali bio sam toliko umoran od ritma orca, krma, orca, krma... stvarno sam bio spreman na promjenu.
Tad je stigao onaj telefonski poziv koji sam spomenuo na početku razgovora, što mislim o sudjelovanju na nekoliko etapa na Ericssonu, ponudu sam odmah objeručke prihvatio.
Prvo su planirali da mi ponude jedrenje na dvije etape, a onda sam im rekao da mogu odraditi i ostatak regate s njima. Bili su ugodno iznenađeni, a ja sam se navukao :)

Foto: North Sails

Kad smo već na ovoj temi, mislim da je zanimljivo i sljedeće pitanje. Da li je lakše skupiti novac za America's Cup kampanju, ili za Volvo Ocean Race kampanju?
Za VOR je potrebna samo četvrtina iznosa potrebnog za AC! Za cijeli trogodišnji program potrebno je 25 miliona dolara. Kad je toliki iznos u pitanju i kad se ide pregovarati s velikim tvrtkama poput Nike ili Puma, to su dohvatljivi budžeti.
U vrijeme kad je nama Puma bila sponzor mi smo im bili najveća marketinška akcija, veća i od Usain Bolta ili sponzorstva auto utrka ili američkog nogometa. To je bila velika stvar za Pumu, priča koja se mogla lako prodati svima, ma koliko god to ludo zvuči.
U jednom razgovoru CEO Pume mi je rekao: "Znam da se idete dobro zabaviti i da će vam biti odlično, ali ako se ikada dogodi da vas možda i uhapse, pobrinite se da na sebi imate Puma majicu :)".
Volvo Ocean Race je totalna ludost, a ludost i Puma idu ruku pod ruku! Tako da im je VOR bilo mnogo lakše "prodati" nego AC.

Što je bio najveći izazov tijekom sudjelovanja na Volvu?

Mentalno je iznimno teško. 24 sata dnevno izazov je konstantno ispred nas, ali također važno je znati da Volvo ne počinje na startnoj liniji. Dio regate je i dizajn, izbor jedrilja, da li ćeš biti dobar u orcu ili u krmu, kakav si u predviđanju vremenskih uvjeta... Pritisak stvaranja dobrog broda i okupljanja dobre posade već je zadatak koji je sam po sebi stresan.
Prvi Volvo, kad sam bio skiper najbolje pokazuje razinu stresa. Prije starta imali smo veliku paradu u marini, Alicanteu u Španjolskoj i trebali smo isploviti vani na 30 čvorova.
Prije isplovljenja zamolio sam posadu da me malo pričeka, rekao sam im da se odmah vraćam. Otrčao iza kontejnera s opremom i povratio, stao i mislim se... "Što to ja radim!"... odjedrili smo pola regate oko svijeta i posada se pitala da možda trebaju drugog skipera :)
Stvarno je bilo teško. Mnoge stvari su me iznenadile!
U drugoj polovini regate smo se posložili, završili smo drugi u generalnom plasmanu, bili smo najbolji brod u nekoliko posljednjih etapa. Ali trebalo je vremena dok smo naučili kako to napraviti... kako upravljati jedriličarskom all star ekipom, koga postaviti na koju poziciju - svi imaju nešto po čemu su posebni, kako izvući maksimum iz broda, kako odraditi sponzorsku stranu, organizirati obitelji koje su putovale za nama cijelim svijetom, školovanje za djecu... Sve u svemu bio je to vrlo težak posao!
Tijekom jedrenja morali smo se nositi i s mnogo ozljeda. Bilo ih je stvarno dosta! Najčešće su stradavala leđa, ramena... tijekom prve etape vođa jedne od gvardija je ozbiljno ozlijedio koljeno.
Jedan od kriterija prilikom slaganja posade je da se pronađu ljudi sa širokom lepezom znanja i vještina, koji znaju o svemu ponešto. Shannon Falcone bio je jedan od takvih ljudi... netko se ozljedi - Shannon hoćeš li uskočiti - da, Shannon treba pomoć na provi - da, Shannon treba netko za trimanje - nema problema... velik i snažan jedriličar s izvrsnom osobnošću!

Južni ocean?

Južni ocean je nešto drugačije od bilo čega na svijetu. Neki ljudi ga stvarno vole, ali ja nisam jedan od njih. To je jedno vrlo zastrašujuće mjesto!
Sjećam se da nikad nisam htio da na tom području budemo na posljednje mjestu, jer ako se nešto dogodi oni koji su ispred moraju se vraćati da bi pomogli.
Prvi put kad sam tu jedrio to je bila najdulja etapa u povijesti. Jedrilo se od Kine, pa pored Novog Zelanda... 23 dana na moru, to je bilo strašno dugo! Mislim da sam na toj etapi izgubio 7 kg. Bilo je stvarno intenzivno.

Foto: North Sails

Drugi put kad sam bio na etapi preko Južnog oceana nekoliko dana pred start znali smo da nas čeka pakao duž cijelog Novog Zelanda. To je bila jedna od samo nekoliko noći u kojima smo se morali povući. Nekoliko puta uvjeti su bili takvi da nismo imali kontrolu nad brodom. Tri broda su se skoro potopila! Dva su se skrila na zapadnoj obali.
Mi i Groupama smo se povukli i zbog tog poteza smo kasnije kao prva dva okrenuli Rt Horn nakon što je deset dana puhalo više od 40 čvorova.
To su bili uvjeti kad smo jedrili na drugom kratu sa stay sailom kao četvorkom i frakcionalnim Code 0. Nažalost nismo imali J1 kao prednje jedro na rolu.
Mislim da je za te brodove opasno bilo to što se išlo na sve ili ništa. Kad imaš gore frakcionalni zero i J4 i u uvjetima si kad iznenada dođe strahovit reful koji traje nekoliko minuta i onda jednako brzo oslabi, zarolaš frakcionalni zero i dalje jedriš 25 čvorova jedino s drugim kratom i J4 dok se spuštaš niz ogromne valove.
Kod nas je Casey Smith bio jedan od ključnih ljudi, ozlijedio je leđa četiri sata nakon početka etape, Jono Swain imao je lakat veličine grejpa - zaboravio sam u što je udario... jedan od naših kormilara iščašio je rame... uglavnom, bili smo bez dva kormilara.
Na VOR 70 posada je brojala 10 jedriličara s tim da smo ja i navigator dijelili smjene. U jednu ruku ja sam bio drugi navigator, a na palubi su bila dva tima po četvorica, odnosno jedan tim uvijek vani, dok drugi odmara.
Nakon tih ozljeda morali smo sve mijenjati, timovi su imali po tri člana, a nas tri kormilara smo se stalno rotirali.
Južni ocean je mjesto na kojem stalno moraš biti na oprezu i na kojem se osjećaš jako usamljeno... nikad ne vidiš brod, drugu jedrilicu, ništa! Osjećaš se sam!
A obilazak Rta Horn je najbolji osjećaj koji sam imao kao jedriličar. Tad postaneš vjernik :) iako znaš da je pred tobom još deset dana jedrenja osjećaj je kao da to nije ništa.

Što je najvažnije da netko može postati VOR jedriličar?

Na brodu je po deset ljudi i svatko od njih je specijalist u nekoliko stvari. To je još jedna od stvari koje spominjem djeci... ako želite biti vrhunski jedriličar morate biti i rigger, jedrar, graditelj broda, električar...
Mi smo npr. izgubili water maker pet dana nakon starta, pa su Casey Smith i Mickey Muller preradili kaljužnu pumpu u water maker! Takve stvari treba biti sposoban napraviti, takav profil jedriličara trebamo.
U današnje vrijeme, vrijeme "letećih" generacija, potrebno je iznimno znanje tehnike, hidrodinamike, aerodinamike, potrebno je školovati se, studirati i naučiti nešto što će vas učiniti posebnim. Najbolji primjer te specijalnosti je elektroničar/električar.

Ne može se biti jedino dobar navigator, trimer jedara, kormilar... jer izvrsnih navigatora, trimera i kormilara ima na tisuće. Morate sa sobom donijeti još nešto. I to je ono što je potrebno da bi bili dio Volvo posade.

Uz to moraju znati zaspati kad nisu na dužnosti, odnosno kad se nešto  dogodi moraju biti spremni ne spavati po nekoliko dana.
Na takve uvjete nitko se ne žali i to je ljepota Volvo posade, koliko god da je teško nitko se ne žali! Istina, za to smo i potpisali, ali u jednu ruku to je i život i treba proći kroz njega.

Koliko se rezervne opreme smije ponijeti na brod?

Većina problema su problemi s brodom... pucanja pregrada, pukotina tu i tamo. Najčešće ako padnemo s vala na neki čudan način.
Takvih problema najviše smo imali na prvom brodu. Pregrade smo popravljali u svim dijelovima svijeta. U pitanju je karbon, treba biti u kontaktu s inženjerima koji kažu koliko slojeva treba na kojem mjestu... Sve te komponente nosili smo sa sobom - komade tkanja, epoxy i od toga smo morali biti spremni napraviti sve što je bilo potrebno. Morali smo inovativno pristupati mnogim stvarima.
Sama kutija s alatom je bila standardne veličine, maleni koferić, ali imali smo i druge komplete... za popravak trupa, za krpanje jedara... nismo imali šivače mašine, ali nakon oštećenja na jedru ono bi bilo natrag na jarbolu idućeg dana.
To su neke nestvarne situacije i tu do izražaja dolazi prijateljstvo i međuljudski odnosi na brodu. Jedni su ispod palube i trude se sanirati problem, a drugi su vani i nastoje izvući maksimum iz trenutnog stanja.

Kad otkrivate radio upravljano jedrenje?

Prvi kontakt s RU jedrenjem bio mi je za vrijeme Covida. Moja America's Cup karijera preusmjerila se u TV komentiranje. To sam radio u San Franciscu, na Bermudama i bio sam ponovno pozvan na Novi Zeland tijekom Covida.
Skoro nikom izvan Novog Zelanda nije bilo dozvoljeno ući u državu. Moja tadašnja zaručnica, a današnja supruga - vjenčali smo se na Novom Zelandu, otputovali smo tamo dok je cijeli svijet bio zaključan, a u Novom Zelandu se slobodno jedrio America's Cup - "preskočili" smo tri četvrtine Covida i mislim da smo bili vrlo sretni po tom pitanju. Kad smo se vratili doma u Newport situacija u svijetu počela se normalizirati, a moj brat Brad na telefon mi kaže: "Krenuli smo s jedrenjem u klasi DF95. To je to mala radio upravljana jedrilica. Svi se okupimo na molu i natječemo se."
Moja prva reakcija bila je - to zvuči tako glupo, vi niste normalni :)
Na to mi je odgovorio da će mi se sigurno svidjeti.
Uskoro smo se vratili s Novog Zelanda. Ušao sam u moju kuću a na blagovaoničkom stolu me je dočekao novi DF95, potpuno opremljen. Čak je imao na sebi naljepnice mog omiljenog hokejaškog kluba - Boston Bruins i na jedrima broj četiri, što je broj koji je nosio Bobby Orr moj najdraži hokejaš svih vremena, daljinski upravljač odmah tu pored... i pored svega toga poruka "Dužan si mi 500 dolara" :)
Idući tjedan otišao sam na gat Sailing Newporta. Tamo je već bilo 20 ljudi koji su se smrzavali - doslovno je bila sredina zime i utrkivali su se s ovim malim ludim jedrilicama.
U prvom plovu dogodilo se pravo čudo, u cilj sam ušao kao drugi ili treći! Ostatak dana bio sam prava katastrofa... ali osjećaj je bio da je to bila vrhunska zabava.

Ja volim stalno nešto isprobavati... dodati twist u jedro, smanjiti ga, bum više unutra, natrimati po lantini... a to je toliko jednostavno s DF95.
U vrlo kratko vrijeme uhvatili smo ritam da jedrimo po sat i pol svake subote i nedjelje ujutro. Počeli bi točno u 9 i završili u 10:30. Vratili bi se doma na vrijeme za sve ostale obaveze. To smo sve radili kroz zimu jer tad kod nas nema morske trave koja pliva po površini i može smetati ovim malim jedrilicama.
Tako da je DF95 postao ritual. Svaki put imali smo od 12 do 20 brodova na moru.
Kako je vrijeme prolazilo postali smo vrlo dobri u tome. Ja i brat smo počeli i dosta pobjeđivati u toj našoj maloj grupi i onda je on otišao na državno prvenstvo u DF95. Ja nisam mogao, morao sam na neku drugu regatu.
Taj odlazak bio nam je važan jer nitko iz Newporta još nije bio na regati van Newporta, a i nitko iz vani nije došao kod nas. Nisam siguran da li je Brad tad završio treći ili četvrti i kad se vratio komentar mu je bio: "Dobri smo, blizu smo najboljima!"
Nastavili smo ozbiljno raditi s DF95 i stvarno smo postali dobri. Svi najbolji iz SAD prošle godine došli su kod nas na regionalno prvenstvo, a ja i Brad završili smo kao prvi i drugi ili prvi i treći.

Nakon toga pozvao me je čovjek iz Connecticuta, tamo su imali regionalno natjecanje u klasi IOM. Kazao mi je da ima novi BritPOP i da će mi ga rado posuditi za tu regatu.
Prva reakcija bila mi je da nemam vremena za to, da ta klasa izgleda komplicirano, a njegov odgovor je bio da ako to jednom probam da više nema povratka. To se i dogodilo.
IOM je jedan skroz drugi nivo, apsolutni užitak!

Nakon toga stupam u kontakt sa Zvonkom Jelačićem  koji mi je osigurao K2 (Kantun 2, op.a.) za Prvenstvo Sjeverne Amerike na Floridi.
Tad sam razgovarao sa suprugom i pitao je što da napravim, na što mi je odgovorila "Hell yeah, you should do it!" :)
Zvonko mi je poslao K2 dva mjeseca prije regate da se mogu upoznati s brodom i pripremiti i onda smo se našli s ostalima na Floridi na regati. Bili su tu još i Ian Vickers, Bruce Farr - moj junak...

Foto: Jackeline Brignoni De Miller (na fotografiji su s lijeva na desno: Josip Marasović, Bruce Farr, Ken Read, Zvonko Jelačić)

Zvonko je taj put pobijedio, Ian drugi,  ja sam bio treći - vrlo blizu drugog mjesta, ali najbolje plasiran sjevernoamerikanac. I taj rezultat potvrdio je da želim ostati u toj klasi!
Moram priznati da stvarno uživam raditi sa Zvonkom. Postali smo i prijatelji. Volim njegove inženjerske sposobnosti. Evo sad s njegovim VISS-om jedrimo i ja i Bruce Farr!

Mnogo jedrite na velikim jedrilicama, maxijima... kakav je osjećaj nakon njih se vratiti na malu jedrilicu?

Davno sam rekao Zvonku... IOM i DF95 čine te boljim jedriličarem! Tijekom posljednjih nekoliko godina ponovno sam počeo gledati površinu mora kao što sam je gledao dok sam jedrio u malim klasama.
Kad jedriš u velikim brodovima okružen si aurom veličine, snage, drame, opterećenja, brojnom posadom... toliko je nekih drugih elemenata koji čine maxi program dobrim. Ponekad se lako može zaboraviti da sudjelujete u jedriličarskoj regati!

Foto: North Sails

Otkad sam krenuo s RU jedrilicama uhvatio sam se da površinu mora, kad sam na regati velikih jedrilica, gledam mnogo bolje i pozornije nego ranije. I svima govorim da nema nikakve sumnje da me RU jedrenje radi boljim jedriličarem!

Sad kad ste predsjednik North Sailsa, koliko imate vremena za jedrenje u obliku u kakvom vi želite?

Ovaj posao i jedrenje idu ruku pod ruku. Moja karijera kao jedriličara i karijera u North Sails dosegle su jednak nivo. U NS se karijera ne može postići ako niste dobar jedriličar, a i ne bi bio dobar jedriličar bez karijere u NS, bar u mom slučaju.
Nisam nikad bio isključivo profesionalni jedriličar. Nikad se nisam probudio s mišlju da moram ići jedriti idući tjedan da bi zaradio da bi moja obitelj imala za život. Uvijek sam imao posao.
Samo malen broj ljudi u North Sails tu ima svoj posao i uz to jedri na najvišem nivou, kao mi kad smo bili mlađi. Sad treba jedriti iz profesionalnih razloga za tvrtke poput North Sails, Shore Sails i sličnih. To je ono što te tjera na more.

Način gdje se traži 500 ili 1000 dolara na dan da bi se jedrilo za nekog je nešto novo. Ja sam odrastao u drugačijoj generaciji i zapeo u razmišljanju da moje karijere u NS i u jedrenju idu ruku pod ruku i ne bi mijenjao ni jednu od njih. Način kako su one radile za mene bio je savršen.

U kojem smjeru ide North Sails? Svjedoci smo nastanka North Sails Technological Group u čijem sastavu su mnogi brandovi. Koji je konačni cilj?

Bit ću potpuno iskren... trenutno nije lako! Cilj nam je da sve brendove držimo odvojenima, da ih vodimo kao odvojene tvrtke. Mislim da je to vrlo važno. Ne samo zbog tvrtki, jer svaka tvrtka ima svoj vlastiti DNK, svoje vodstvo, svoju kulturu. Ako dozvolimo sebi da mijenjamo kulturu svake od ove tri tvrtke to bi bila katastrofa.
To je moje mišljenje.
Ali s druge strane postoji mnoštvo pozadinskih sinergijskih odnosa poput lanca nabave, knjigovodstva, proizvodnje. Te pozadinske sinergije su potrebne da bi se tvrtke približile, da bi u konačnici bile snažnije.
Taj put po kojem sad idemo je stvarno zanimljiv i moramo biti sigurni da će te tvrtke nastaviti ići u smjeru u kojem su već išle i ako one u tom pogriješe to je greška sviju nas.

Budućnost jedrenja... foileri ili klasični brodovi?

Standardni, klasični brodovi će uvijek preživjeti. Foiling je jedna specijalizirana umjetnost. Admiral's Cup je savršen primjer. Ljudi iz cijelog svijeta uvijek će voljet gledati takve vrhunske regate. To nije napravljeno za TV niti za bilo što drugo osim da hrpa država nastoji pobijediti jedni druge, kao u dobra stara vremena.
S druge strane vrlo je naivno misliti da sadašnji klinci nemaju vrhunski užitak kad uzlete iznad mora i jure fenomenalnim brzinama.
Evo nedavno je bilo svjetsko prvenstvo za Moth i tamo je jedrio Šime Fantela (član posade na maxiju V, op.a.) i samo je trebalo vidjeti njegov osmjeh od uha do uha kad je govorio o tom doživljaju.
On je nositelj zlatne medalje na olimpijadi i za očekivati je da kaže da nije zadovoljan 25. mjestom, ali njegova reakcija je bila "Čovječe kako je bilo zabavno, moram ti to ispričati!"
Mislim da će današnji klinci biti ovisni i ovisnici će postati rano i da su te velike brzine tek početak. Jedrenje kao sport se u posljednjih 20 godina promijenilo više nego ijedan sport na svijetu.
Ako pogledate bolide Formule 1 2000. ili 2025. godine, oni u principu izgledaju jednako. Ali ako se pogleda America's Cup brod onda i sad ili Sunfish i Optimist u odnosu na foiling Moth... ovo je tek početak!
Mi kao stariji, kao iskusnije generacije, jedino trebamo osigurati tim klincima da budu sigurni kad isplove, jer kad jednom to isprobaju i uspiju u tome onda je gotovo, oni su osvojeni. To je dobra stvar za sport.

Kakvi su Vam planovi za vrijeme ispred nas?

Stvarno sam sretan s trenutnim programom maxija, 100 footera, "V". Vlasnik, posada, ljudi koji vode program... sve je u dobrom staromodnom obliku jedriličarskog programa. Vođeni smo znanstvenim pristupom i tehnološkim napretkom. Cijeli North Sails Technology Group je uključen... jedra, rigging, cijeli paket aerodinamike, hidrodinamike čini me da se ponovno osjećam mladim.
S tim ću nastaviti još neko vrijeme, dok me ne izbace :) Tu je još Chicago to Mackinac na TP52 i još mnogo drugih regata, jer jedan dio mog posla je da jedrim s našim najboljim klijentima, tako da ću to raditi dok god mogu.

Foto: North Sails

Koje regata Vam je najdraža i na kojoj još niste bili a imate želju?

Volio bih pobijediti Zvonka na IOM svjetskom prvenstvu :)
Želja mi je provesti neko vrijeme u Francuskoj. Tamo imamo jednu sjajnu operaciju. IMOCA me nimalo ne zanima, mislim da nisu brodovi za dobro jedrenje, ali trimarani od 100 stopa su ludi!
Imao sam nedavno šansu, ali nisam stigao na vrijeme na regatu s Banque Populaire Group, nisam uspio uskladiti termine i to mi je strašno žao. Stvarno bi volio odjedriti regatu na tim brodovima... oni djeluju da su apsolutno pod kontrolom, ali ne mogu zamisliti kako je biti na njima na sredini oceana s dnevnim prosjekom od 35 čvorova!

Omiljena snaga vjetra?

Mislim da sam je u skupini ljubitelja 17 čvorova. 17 - 18 čvorova je gornja granica za J3, to je ozbiljno jedrenje... S J24 i Etchel uvijek smo osjećali da smo u prednosti kad je bilo vjetrovito. To su uvjeti za glisiranje.

Orca ili krma?

Kao kormilaru na Etchel ili TP52 orca mi je top i mislim da sam više ze jedrenje orce nego krme. Premda je na Volvo jedrilici jedrenje krme nešto savršeno, ali ipak preferiram orcu.

Mogućnost da upoznam ovog velikog čovjeka i popričam s njim dogovorio je zajednički prijatelj, glavni čovjek North Sails-a u Hrvatskoj, Stjepan Marinović.

Naslovna foto: North Sails