Galijola je uvijek uzbudljiva. Na startu je bilo važno odmah se odmaknuti od obale. Ujutro je bila tramontana koja puše iz Preluka i ona ne puše uz obalu, već prema sredini, prema Vratima.
Tako da je bilo važno startati što bliže bovi! Oni što su startali uz kraj odmah su na početku napravili grešku.
Mi smo imali sreću da smo imali dva - tri oblaka koji su nam stalno bili za vratom sli su nas stalno i gurali. Tako da smo stalno bježali od njih i od kiše.
Najviše nam je puhalo na tri milje od Galijole. Tamo smo izmjerili 28 čvorova, a u tim trenucima imali smo podignut najveći gennaker. On je inače za vjetar do 20 čvorova, a kako nas je iznenadio taj udar rekao sam da ga ostavljamo i da nema skidanja. I srećom, taj udar je trajao samo par minuta.
Posebno zadovoljstvo jedriti na ovoj Galijoli bilo je što je more bilo bez valova.
Inače, Petar Šimunović nam je cijelo vrijeme bio za petama. Kad si vodeći onda onaj iza odmah vidi gdje si stao i makne se 50 metara u jednu ili drugu stranu, pa se približi, pa ti onda pobjegneš.
A povratak, po noći, jedrenje je bilo uglavnom po osjećaju. Ja se inače volim na povratku više volim držati strane uz Cres, a ne uz Istru. Tako da jedrim od Cresa do sredine kanala i natrag do Cresa.
To je bila dobitna kombinacija i ovaj put i pobijedili smo.
Što se tiče vjetra na startu je bila tramontana, a dalje je vjetar uglavnom bio ispod oblaka ali sa sjevernih smjerova. Kasnije poslijepodne trebalo je otvoriti jugo, ali to je bilo tek tamo u Malim vratima, kod Krka, ali bar nama nije probila na Velim vratima.
Sad, ne znam kako je bilo ostalima, jer mi smo stalno plovili po sjevernim smjerovima.
Cijelo vrijeme smo imali puno jedro, jedino što smo u dva nacrata stavljali trojku. Prvi put je bilo kad smo išli prema dolje kad sam znao da će nam vjetar stići iz Limskog kanala, a drugi put kad smo se vraćali skoro na istom mjestu.
Mi nismo prošli bez opasnih situacija, a jedino što smo primijetili je štraorcada Enigme, ali njih su bila samo dvojica i svaka im čast... ali mladi su pa još sve to mogu odraditi bez puno napora :)
Bilo je zanimljivo, nije bilo jednolično... po noći smo znali i upasti u bonacu. To nam se dogodilo kad smo se vraćali, kod Porozine. I čekali smo... ali svi su tad stali...

Bilo je stvarno odlično. Jedrio sam s Markom Gržetićem i on je stvarno bio najvažniji u ovoj regati! Mi smo inače kumovi i on obožava jedrenje i nas dvojica smo se dogovorili da idemo na  regatu navečer u 9 sati. U Opatiju smo stigli u pola jedan i ujutro na start. Trebalo nam je dvije minute da se dogovorimo :)
A regata je bila pravi race. Ne sjećam se više s čim smo startali. Brod još nismo dobro upoznali. Nismo znali koji nam je gennaker, a ni runner nije onaj 1.5, ne stoji baš kako treba po laganom vjetru, ali smo ga napunili. Ja se držim moje uzrečice da vjetra uvijek ima na izvoz :)
Veselo je bilo prema Velim vratima. Sneveralo je jednom i taman da stignemo Damaca pukne nam podigač gennakera i ovaj nas prođe s unutarnje strane.
Od onda smo imali problema s izmjenama, a bilo ih je bar dvadeset. Dizali smo sve što smo imali... od Code 0, gennakera, floka, driftera... bordiža bar 500...
Odlično je bilo što su nevere dolazile jedna za drugom. Prava akcija je krenula kod Raše. Gennaker je bio gore i sigurno smo vozili 15. Nemamo instrumente pa ne samo procjenjujem :)
A inače, rukavica je bila bačena u Senju na Prvomajskoj regati. Tamo smo se zezali s Vranićem da ćemo ih pobijediti na Galijoli i tako da je ta odluka u 9 navečer donesena nakon što nas je zvao i pitao gdje smo, dolazimo li. Jedino što sam ranije računao da ćemo biti u posadi, a ne dvojac.
I tako da nam je on u stvari bio jedini cilj.
A prava akcija bila je nakon Raše. Mislim da smo 14 milja prejedrili u sat vremena, tamo do Galijole.
Na toj dionici za kormilom je bio i Marko dok sam ja trčao na provu. Borba je tu bila stvarno prava, jer je Galijola bila pomoćni cilj, a po prognozama je trebala biti i pravi cilj. Tako da smo na tom potezu u zraku imali sve što smo mogli dignuti. A tu smo mi nažalost malo pali od kursa, pa nismo uspjeli stići prvi do nje.
I onda smo okrenuli natrag i imali stvarno svega, od bonaca, pa do nevera, da bi u Vratima bilo kaos. Bili smo dva kabela niži od Damaca, prema kopnu i vozimo tvrdu orcu, a on vozi s gennakerom po jugu, uz Cres. Tu nam je on pobjegao...
Mi smo kasnije slučajno ušli u tu zonu, negdje oko 1 ujutro. Tu nam je zapuhalo 15-20 i mi odmah s gennakerom gore. kao da je podne :)
Opet brzina 12-13... i potom smo se par puta s gennakerom zabili u buru. Kao da smo u zid udarili. A Bero je po jugu prošao skroz do Opatije, mi tada nismo znali da je zapuhalo svugdje vani, jer kad smo ušli u buru mi smo ponovno dignuli flok i jedrili bez gennakera.
Tu se dogodila ta razlika... noć ima svoju moć... a eto, bilo je napeto do zadnje sekunde. Oni su nas dočekali na rivi, čestitali nam i tu smo otvorili šampanjac koji smo mi ponijeli sa sobom i to smo onda sportski razriješili :)
Mislim da je ova regata generalno gledajući jedna od najzahtjevnijih, jer je teren takav da o svemu treba voditi računa.
Tu je kurenata mali milijun. Ulazak u cilj... treba otići do Kantride i Preluke i spuštati se milju i pol. A kurenata u Vratima... pa gdje god ideš oko Cresa to je stvarno... vidiš brodove da odjednom stanu, pa bježi što dalje... pa neverini...
E da, kad smo točno po neveri išli bilo nam je samo metar krme mokro od kiše, smočilo nas je tek kad smo stigli, pa nas je pljusak na rivi uhvatio. Tako da smo sve nevere prošli suhi, samo smo vjetar iskoristili, a mi smo ih vidjeli tri iako je lampalo cijelu noć. Jedino što nam je stvarno žao je što nam je pukao taj gindac. Svaki put kad bi morali mijenjati gennaker za Code 0, morali bi prvo jednog spustiti pa drugog dignuti i obrnuto, tako da smo tu gubili vrijeme...
E da, a imali smo i jednu štraorcadu kad je zapuhalo 29 čvorova, jarbol je bio u moru... ali nije bilo popuštanja, stalno je bilo puno jedro i gore najveći gennaker!