Još nikad nisam doživio da je na palubi bio tanki sloj leda koji sam morao odleđivati kantama vode. To mi je bilo prvi put da sam morao odleđivati brod.
A ostalo je bilo super. Učkarić, neka tramontana u Ičićima što je bilo iznenađujuće da se iz Ičića izađe tako lagano. Tu smo imali nekih 6-7 čvorova... krma, gennaker... i već kod Ike smo se uspjeli povezati u pravu tramontanu i izaći van.
Tu smo dosta dobro prošli jer smo otišli dosta južno, prema Cresu, dok se nismo spojili, dok su oni koji su krenuli odmah iz Ičića ostali su iza jer je bila velika rupa uz obalu, bez prave tramontane.
To je u stvari zona u kojoj smo prošli Janu koja je bolje startala i bila ispred nas.
Nakon toga bilo je manje više stabilno, 8 do 12 čvorova tramontane/bure, skroz do Unija. Dosta stabilni uvjeti, gennaker i VMG krma prema Unijama.
Negdje kod Lubenica i Zeče počela nam je mareta od juga, onog što je puhalo dan ranije i tu se pokazalo da se ne može voziti van prema otvorenom. Desne uzde i jedrenje prema van stvarno su bili nemogući po tako mrtvom moru. Jedrili smo čvor i pol do dva sporije nego kad smo bili u kursu prema Lošinju. Baš ono kad se pojalabandada na desne uzde da ideš van prema Galijoli i vanjskoj strani Unija samo je lupalo, a i kod Zeče je već pao vjetar na 6-7 i zato smo išli prema Lošinju.
Onda nas je pomela neka bura iz Osora i Martinšćice. Imali smo panično spuštanje gennakera po 13-14 čvorova, pa dizanje floka... drž' ne daj... to
je trajalo možda 10 minuta, tek toliko da se malo razbudimo.
Nakon toga dolazi kanal između Unija i Srakana. Brza tranzicija od desetak minuta iz bure u prve znakove jugoistočnjaka. I dosta brzo je to napunilo na 5-6 čvorova jugoistočnjaka i taman sa zalaskom sunca dolazimo na sjevernu stranu Suska.
Na Susku već imamo solidnih 8-9, gennaker i još jednom obilazimo ga po mraku... valjda tako treba biti...
Sad već ima lijepog juga do 10-11, pojalabanda i idemo na vanjsku stranu Unija. Očekivali smo da će tamo biti stabilnije, ali mislim da na kraju to i nije bilo skroz točno, jer sam vidio da su brodovi koji su išli unutra imali nešto bolje kuteve od nas vani. Premda je moguće i da je to bilo i do toga što smo bili prvi brod, a iz nas je jugo sve više punilo.
Tu s vanjske strane Unija jedrili smo malo oštrije s gennakerom. Tu je puhalo solidnih 10-12 i prolazimo na oko pola milje od Galijole. Tu smo vidjeli najviše oko 16-17 čvorova tog juga.
Vjetar onda prelazi na jugozapad i s tim novim smjerom radimo jedan kontrolni board, pojalabandu, prema unutra i onda ravno prema Vratima.
Tako je išlo negdje do Zaglava, nisam 100% siguran jer sam tad spavao.
Kod Zaglava okreće na zapadnjak. S još uvijek 15-16 čvorova spuštamo gennaker, dižemo flok i jedrimo nekih 9-10, pa i do 12 čvorova, a mislim da smo stigli i do 11 čvorova oštro s gennakerom.
Nakon te promjene na flok taman sam se ponadao da će zapadnjak biti po prognozi i u Ičićima smo za dva i pol sata.
Međutim, zapadnjak traje do Porozine gdje "bacamo sidro" na sat vremena. Vela vrata, Splitska vrata... sva ta vrata su jednaka...
I tu smo pričekali cijelu flotu... i Janu i Taru... Imali smo maretu od juga, a tramontana je jako slabo stizala... čvor, dva... uz maretu nismo imali šanse da se pokrenemo.
Kad smo se tako svi skupa okupili, negdje oko ponoći - jedan, počela je probijati tramontana. To je sve bilo hoće neće i nikako da popuni kako treba i onda smo imali match race uz obalu Istre. Moram reći i da mi je ovo bio prvi put da sam prošao uz obalu Istre pri povratku iz Velih vrata i to je sve bilo uz 2-4 čvora vjetra.
Napravili smo vrlo velik broj virada. Pola posade je tada spavalo. Vani nas je bilo troje i s flokom smo nastavili match race s Janom prema Mošćeničkoj dragi.
Tek kod Drage smo se uspjeli odlijepiti na oko pola milje i to je trajalo do jutra. Tramontana nikako da napuni i nismo htjeli ići u rizik prema sredini Kvarnera da nas ne prođu iznutra. Iskreno, radije bi išao van, ali odluka je bila da ih pokrivamo. Znali smo da smo jednako brzi ili brži i samo smo trebali paziti da mi negdje ne stanemo a oni ne prođu oko nas.
Na oko milju i pol od Ičića stajemo i jedni i drugi. I tu smo imali sreće što nas je gore iz Ike uhvatio jedan reful kojeg smo iskoristili s drifterom i skoro pa da smo na brivu stigli u Ičiće.
Mislim da smo mi tu dosta bezbolno završili jer su se oni svi još dosta mučili, a Tara je skoro i stigla Janu.
I moram reći da je bilo beskonačno zima od Porozine pa do Ičića. I uz webasto smo se smrznuli!

Ovo je bila jedna enduro regata vrlo dinamičnog i ugodnog karaktera gdje smo većinu regate jedrili laško genakerom, što je rijetkost.
Prognoza preko raznih modela nije izgledala obećavajuća, ali ipak tu ispred Opatije vladaju lokalni uvjeti koji su nas počastili nakon starta.
Odlučili smo startat na samom pinu sa genakerom gdje je jedva nešto bave bacalo sa obale i odmah smo se dali skroz lijevo da što prije uhvatimo driceve tramontane. Kada smo ušli u vjetar od 10 do 12 čvorova, počeli smo se spuštati na svaki refulić prema punti Cresa. 
Od samog početka neka referenca bio nam je DSK koji je do kraja regate stalno bio tu negdje i ispred nas. 
Kad smo se dohvatili Cresa, prebacili smo se više prema sredini kanala, tu smo se držali, pojalbandavali i vozili prosječno 3-5 čvorova, nekad i brže.
Vozili smo krmu skroz do Unija i pokušavali se što više približiti DSK. To nam je kroz kanal i uspijevalo, držali smo dobar ritam. 
Onda je izdušilo s krme i zapuhao lagani južin, pa smo se prebacili na drifter s kojim smo se pokušavali izvlačiti iz rupa.
Kad je zapuhalo stabilnije lagano jugo nastavili smo s dvojkom jedriti sve do Suska.
Prije Suska počastili su nas prekrasni prizori zalaska sunca dok smo jedrili stabilnu orcu sve do okreta. 
Do okretanja Suska trebalo nam je 10 i pol sati. Kod okretanja kada je došlo više s boka, digli smo gennaker i opet zavozili laško. Odlučili smo proći kroz Srakane, ispod Unija, više prema Cresu, na desne uzde, dok je dio flote zavozio s vanjske strane Unija.
Tu smo vizualno izgubili DSK i jedrili smo svoju regatu sve do ispod otoka Zeča gdje je vjetar počeo s najavljenim okretom prema zapadu. S tim novim vjetrom laškivali smo se kroz kanal lijevim uzdama.
U nekom trenutku vjetar je pojačao do 18 i vise čvorova i vozili smo čisti bok prema laškoj orci srednjom brzinom od 10 čvorova, a  na mahove smo hvatali i veće brzine.
Baš je bio užitak konačno zajedriti brže nego što smo jedrili do tad, ali smo morali jako visiti. Naime, imali smo refulade više iz provenog kvartira.
Tako je bilo sve do ispod Porozina kad je vjetar potpuno izdušio i gdje smo se zaustavili... timun je mrtav, jedra klapaju, prebacivali smo se s bande na bandu, pokušavali se nekako izvaditi iz te situacije... U toj ledeno hladnoj noćnoj agoniji shvatili smo da smo jako blizu DSK i onda je nešto lagano zapuhalo i uspjeli se prebaciti blizu Mosčenićke Drage prema obali, gdje smo ugledali u jednom trenutku brod lijevo od nas skoro prova na provu, to je bio DSK.
Doslovno se ponovio start regate i u tom trenutku oni su vratili manovru prema obali, a mi kontra prema sredini i opet izgubili trag jedan drugom.

Za nas dvojicu to je bilo prvo izdanje ove regate. Regata mi se jako sviđa... pretpostavljao sam da će biti jako zanimljiva. Znao sam da je Kvarnerska zona vrlo zanimljiva i teška za čitati, tako da smo se malo oslanjali na lokalce, bar na startu. Što bi se reklo, malo smo manje pametovali, jer je to ipak vrlo specifična zona za jedrenje gdje se vjetrovi ne ponašaju na uobičajene načine kao na zapadnoj obali Istre ili u srednjoj Dalmaciji. Tako da smo na startu išli tamo gdje su išli i lokalni jedriličari.
I tako  smo cijelo vrijeme bili drugi, treći sve dolje do Suska.
Susak smo okrenuli drugi u vrijeme kad je počelo puhati jugo. Našem brodu inače odgovara jači vjetar, tu on dolazi do izražaja, dok nam lagani vjetar nikako ne odgovara. Brod je specifičan, težak je, rađen je za Atlantik i za velika mora i za voziti laško, a ne za orcu.
I gdje se regata prelomila... prelomila se kod Suska. Kad smo okrenuli Susak odlučili smo proći zapadno od Unija. Čini mi se da je još jedino DSK prošao s te strane. Tu je zapuhalo jugo koje nam je odgovaralo. Bilo ga je između 15 i 18 čvorova.
Naša direktna konkurencija, Giordano Bruno koji je Susak okrenuo prvi i Iris koji je okrenula treća otišli su između Unija i Cresa.
Mislim da smo tu dobili regatu. Odlučili smo da nećemo više pratiti lokalne, već da ćemo ići po svojim zamislima.
To jugo nas je otpuhalo sve do negdje blizu Porozine. Tu smo uspjeli napraviti malu prednost. Između Unija i Istre bilo je nešto više vala i vjetra, dok je u kanalu između Unija i Lošinja bilo nešto slabije. Da, to je i nešto kraći put, ali ta odluka je prelomila regatu. Tu smo uspjeli proći prvog i steći prednost do Porozina gdje je vjetar skroz stao.
Od Porozina do Ičića jedrili smo po vjetru od nula do pet čvorova i na sreću bila je orca, a tad se malo lakše braniti od napada.
Generalno bi pohvalio regatu i ideju ove regate. Mislim da je ovih stotinjak milja dobar balans težine i duljine. Jedrio sam i na Cinquecento per due i pobijedio prije petnaestak godina s JOD-om 35, ali ona je dosta masakrirajuća, ovo je prava mjera.
Ova regata mi se vrlo svidjela i sigurno ću doći ponovno. Zahtjevna je i po pitanju vještine i po upornosti i noć i zima i bura, ali tih 100 milja je stvarno na mjeru. Mora se dati sve od sebe inače nećete biti u vrhu.
Inače, Raceberry je charter brod i nemamo regatna jedra. Koristili smo samo glavno jedro, genovu i gennaker. Genova nam je roll, a ona i glavno jedro su od materijala koji se zove Hydronet. To je dosta debelo i teško i nije sofisticiran materijal. Tako da roll genova nije idealna za regate, pogotovo jer ima trinketu odmah pored, pa je to dosta teško za okretati jer je mali prolaz između trinkete i genove, a u dvoje je to još teže... troši se puno vremena.
Kod izmjene jedara postoji mala prednost jer se ta genova samo namota i digne se gennaker, tako da se tu hendikep i prednost malo poravnaju.
I eto, cijelo ljeto gledamo kako ljudi dolaze na Raceberry i odlaze doma sa smiješkom, uživaju i guštaju, pa smo odlučili da bar jednu i mi odradimo za svoj gušt.

Nakon prejedrenih 70NM, iza otočića Zeča, otprilike na polovici Cresa, dogodila nam se prava havarija.
Kod spuštanja, gennaker nam se omotao oko prednjeg štraja i ostao upetljan pri vrhu jarbola. Našli smo se u opasnoj situaciji gdje ne možemo skinuti ogromno jedro od 150m2 koje trga brod već smo to  mogli jedino bespomoćno promatrati i nadati se da će jarbol ostat čitav.
Nismo mogli stati niti smo imali manevarskog prostora za zapojati jer smo na milju od obale, puše jak vjetar, moramo orcat da se ne bi nasukali.
I tako, samo na glavno jedro sa gennakerom koji vijori s vrha jarbola i trga opremu, mi jedrimo prema punti Cresa kako bi mogli zapojati, pokušati kontrolirati štetu i ukrotiti podivljalo jedro koje nam pokušava prevrnuti i nasukati brod.
U tim užasnim uvjetima smo prejedrili oko 10NM, dok nismo bili u mogućnosti malo okrenuti brod niz vjetar i dok snaga vjetra više nije bila prevelika.
U mrkloj noći nema druge nego pod punim glavnim jedrom popeti se na vrh jarbola i probati skinuti odmetnuti gennaker. Vjerujte, popeti se na vrh jarbola od 18 metara dok brod jedri i posrće od marete stvarno nije nimalo lako. Na kraju nam to i uspijeva te tako nastavljamo regatu - i uspijevamo na kraju proći cilj kao treći brod.
Ostaje mala tuga jer smo 70% regate, do tog trenutka, bili vodeći brod - a naši konkurenti miljama daleko iza nas.
No to je sport, što se može – na kraju, mi smo sretni jer smo uspjeli preživjeti, ne polomiti brod i ući u cilj treći.
Slijedeće godine biti ćemo još žešći.