Vratimo se na trenutak našem prvom pomorskom rječniku Bože Babića iz 1870. godine. Jurišić ga je vremenski usporedio sa skromnim talijanskim pomorskim rječnikom Vocabolarietto di termini marinareschi rekavši da je to talijansko „djelce“ (Jurišić 1962: 458), objelodanjeno 1863. godine, dakle, samo sedam godina prije prvog hrvatskoga. Iako je Jurišić korektno citirao da je to djelce „anonimni sastavljač izradio u 17. ili 18. vijeku“, naglasak je stavio na godinu njegova tiskanja pa je ispalo kao da su Talijani tek tada tiskali svoj prvi pomorski rječnik.

Razvoj događaja u Prvom svjetskom ratu nije išao na ruku Hrvatima. Italija je, očekivano, htjela opet zaposjesti istočnu obalu Jadrana. Početkom rata bila je neutralna, ali saveznici su joj tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. godine obećali veliki dio naše obale i gotovo sve otoke ako im se pridruži. A takva nemoralna ponuda se ne odbija. Južni dio naše obale trebao je pripasti Srbiji iako ona nije uopće sudjelovala u tim pregovorima.

Mađarski jezik postao je službenim jezikom u trgovačkoj mornarici prije hrvatskoga. Postao je jedan od službenih jezika u trgovačkoj mornarici u Austro-Ugarskoj zahvaljujući Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine i čuvenom falsifikatu, koji je u hrvatskoj historiografiji poznat kao Riječka krpica, papiriću naknadno nalijepljenom na izvorni tekst nagodbe bez znanja hrvatske strane, nakon koje Rijeka dospijeva pod izravnu mađarsku upravu, a mađarski kapital potaknuo je, treba reći istini za volju, njen nagli gospodarski razvitak te je time otvorio i vrata osnivanju Državne mađarske kraljevske pomorske akademije, na madžarskom A fiumei magyuar király állami tengerészeti akadémia.

Prva dva odvojena pokušaja usustavljivanja naših pomorskih naziva zabilježeni su tek u drugoj polovini 19. stoljeća i to u djelima naša dva pomorca i pomorska leksikografa: Jakova Antuna Mikoča 1852. godine i Bože Babića 1970. godine.
Obojica su se pojavili, iako vremenski i prostorno odvojeno, u vrijeme snažnih preporodnih i nacionalnih gibanja polovinom 19. stoljeća. Po obrazovanju i zvanju bili su pomorci te nastavnici stručnih predmeta, a ne školovani leksikografi. Ništa neobično za ono vrijeme jer tada nije bilo ni jednog jezikoslovca koji bi se ozbiljnije razumio u pomorstvo.

Najranije razdoblje stvaranja naših pomorskih naziva bilo je najdulje, ali i poprilično siromašno. Tako je od "stoljeća sedmog“ pa sve do kraja 15. stoljeća zabilježeno vrlo malo slavenskih naziva. Nešto više nađe ih se u literarnim djelima i općim rječnicima od 16. do 18. stoljeća, ali sve je to još uvijek bilo vrlo skromno.

U ovom poglavlju prikazana je izvorna podjela povijesnih razdoblja u razvoju naše pomorske leksikografije. Ona se podosta razlikuje je od dviju podjela koje su objavili naši poznati lingvisti: Mirko Deanović 60-ih godina te Boris Pritchard 90-ih godina prošlog stoljeća.

Hrvatska je oduvijek bila pomorska zemlja i tu nije ništa prijeporno. Međutim, na tu odrednicu nerijetko se nadovezuje i tvrdnja da je u našu bogatu pomorsku povijest ugrađeno i naše pomorsko nazivlje kao bitna sastavnica našega pomorstva (usp. Delibašić 2001: 180). Ova tvrdnja je, na žalost, netočna. Zvuči doista nevjerojatno da zemlja s tako bogatom pomorskom baštinom i tradicijom poput naše nije iznjedrila svoj vlastiti pomorski leksik. Pogledajmo kako je to bilo moguće.