Hrvatska je oduvijek bila pomorska zemlja i tu nije ništa prijeporno. Međutim, na tu odrednicu nerijetko se nadovezuje i tvrdnja da je u našu bogatu pomorsku povijest ugrađeno i naše pomorsko nazivlje kao bitna sastavnica našega pomorstva (usp. Delibašić 2001: 180). Ova tvrdnja je, na žalost, netočna. Zvuči doista nevjerojatno da zemlja s tako bogatom pomorskom baštinom i tradicijom poput naše nije iznjedrila svoj vlastiti pomorski leksik. Pogledajmo kako je to bilo moguće.

Cijela naša obala bila je, izuzev Dubrovačke Republike, više stoljeća pod vlašću Mletačke Republike. A nju nije nimalo zanimalo naše zaleđe, već su joj trebale sigurne usputne luke na dugoj plovidbi do Krete i Cipra. Tako su se luke Zadar, Hvar i Korčula te Kotor, razvijale kao uslužne postaje na tom dugom plovnom putu sa sličnom namjenom, dopustite mi slikovitu usporedbu, koju su imali zagrebački kolodvor i hotel Esplanade prije nepunih stotinjak godina. Oni su bili na usluzi čuvenom Orient Expressu i njegovim putnicima na željezničkom putu Pariz - Venecija - Istanbul. To je nekada bila jedna od glavnih zadaća naših luka na plovnome putu Venecija - Kreta - Cipar.

Mlečani su već u šesnaestom stoljeću započeli stvarati svoje pomorske nazive, a u sljedeća tri stoljeća zaokružili su taj proces. Za razliku od njih, mi prvi usamljeni pokušaj usustavljivanja našeg nazivlja bilježimo tek polovinom 19. stoljeća, na krilima preporodnih kretanja, i to u liku samo jednog pomorca: Jakova Antuna Mikoča.

S druge strane, mletačkim su se nazivljem služili sve vrijeme i naši pomorci. Ni višejezična Dubrovačka Republika nije bila izuzetak. Teritorijalno prilično malena, te stisnuta mletačkim posjedima, zapravo nije imala potrebe stvarati svoje slavensko pomorsko nazivlje. Jednostavnije i svrsishodnije bilo im je preuzeti i koristiti se već postojećim i uvriježenim mletačkim pomorskim nazivljem nego se mučiti sa stvaranjem vlastitog, slavenskog, a koji ionako nitko drugi na Sredozemlju ne bi razumio.
Mletačka Republika je, za razliku od Dubrovačke koja je bila samo jaka trgovačka sila, bila i velika pomorska sila. Upravo u toj činjenici – u tome što nismo nikada bili pomorska sila – leži najvažniji odgovor na pitanje zašto nismo iznjedrili vlastito nazivlje. Naime, usustavljivanje pomorskih naziva nije se moglo odvijati bez upliva države, a to se odvijalo razvojem ratne mornarice, a koju mi stoljećima nismo imali.

Valja još pojasniti da u tekstu jasno razlikujem pomorsko od pučkog ribarskog nazivlja. Prvo se koristi i u ratnoj i trgovačkoj mornarici, što će reći, u organiziranom sustavu, što prije svega vrijedi za ratnu mornaricu.

Zato su bile vrlo male razlike u nazivlju kojim se koristila mornarica na cijelom Jadranu, dok se ribarsko nazivlje razvijalo samostalno na manjim i odvojenim lokalitetima. Tako ribari na različitim lokalitetima različito zovu jednu te istu ribu, npr. dvije raširene ribe negdje zovu brancin i orada, drugdje lubin i komarča, a čuje se i smudut i ovrata. Slično je bilo i s dijelovima naših tradicionalnih brodica koje su građene u škverovima na različitim lokacijama našeg Jadrana.
Stoga su se ti pučki nazivi, pogotovo ribarski, nerijetko znali razlikovati od vale od vale. Ali ti izrazi nisu pomorski, već primorski ili priobalni nazivi (Stepanić 2011c).

Od mletačkoga pomorskog nazivlja danas se samo manji dio koristi iz vrlo jednostavnog razloga: nestankom jedrenjaka većina tog nazivlja jednostavno se preselila u pasivni leksik.

Danas jedrenjačko nazivlje ne izaziva prijepore jer ga praktično nitko ni ne poznaje. Tako ni najžešći zagovaratelji pučkih naziva ne mogu, tj. ne znaju naizust nabrojati, primjerice, nazive jedara na peterojarbolnom jedrenjaku.

S jedriličarskim nazivljem nešto je drukčija priča. Naime, manji se dio starog jedrenjačkog nazivlja prenio u novi jedriličarski leksik. I upravo taj omanji broj sačuvanih naziva danas su najveći kamen spoticanja, iako je riječ od jedva nekoliko desetaka izraza. Naime, u bilo kojem našem suvremenom pomorskom rječniku ima ih manje od 5%, ali rade probleme kao da ih ima više od 95%.

Čak ni nazivi za dijelove tradicionalnih brodica nisu toliko prijeporni jer su stari kalafati već pomrli pa te izraze danas poznaje vrlo mali broj ljudi. S druge strane, naše brodograđevno nazivlje ponajviše je usustavljeno tako da će inženjer brodogradnje, bio on i iz Dalmacije, napisati npr. pramčana statva, a ne ašta o' prove jer potonji izraz nije standardni, već je pučki naziv (usp. Filipi 1997: 31).

U razvoju naše pomorske leksikografije pojavila su se dva oprečna koncepta tek krajem krajem 20. stoljeća, a ne na krajem 19. stoljeća kao što je uvriježeno u našoj znanstvenoj i stručnoj literaturi.

Naime, samo se puristički koncept,1 pojavio na povijesnoj sceni u drugoj polovini 19. stoljeća kao posljedica velikih društvenih i političkih previranja u cijeloj Europi te buđenja nacionalne svijesti u Hrvata. Taj puristički koncept nisu započeli jezikoslovci, već dva u svojim nastojanjima usamljena pomorca: Jakov Antun Mikoč i Božo Babić. Prvi sredinom stoljeća u Rijeci, a drugi sedamdesetih godina u Bakru.

U ono vrijeme još nije bilo drugog, tradicionalističkog koncepta. Naime, za sve vrijeme Austro-Ugarske Monarhije talijanski je bio službenim jezikom u trgovačkoj mornarici pa mu hrvatsko pomorsko nazivlje, koje je ionako bilo sasvim nepoznato našim pomorcima, nije moglo nikako konkurirati.

Zato nije bilo ni potrebe za obranom uvriježenog, službenog i neprikosnovenog talijanskog pomorskog nazivlja od novog hrvatskog nazivlja koje gotovo nitko nije poznavao.

Priča se stubokom mijenja tek raspadom Monarhije i uspostavom Kraljevine SHS kada se, takoreći preko noći, talijanski jezik u pomorstvu službeno zamijenio hrvatskim. Međutim, tada je nepremostiv problem bio taj što to novostvoreno hrvatsko pomorsko nazivlje uopće nije bilo poznato našim pomorcima. Jasno je da su oni bili zbunjeni i izgubljeni, ali samo manji dio njih protestirao je pisanom riječju.

Najistaknutiji među njima bio je Juraj Carić koji je stvarao poveću pisanu buku, ali bez ikakva ozbiljna rezultata. Iako je Carić žestoko branio uporabu talijanizama, on nije ništa napravio na području naše pomorske leksikografije pa stoga još ne možemo govoriti o pojavi tradicionalističkog koncepta.

Taj koncept,2 pojavio se tek stotinu godina poslije, a oživio ga je naš vrsni jezikoslovac Radovan Vidović osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prije njega nitko nije govorio o tom konceptu. Primjerice, Blaž Jurišić, također vrsni jezikoslovac, dvadesetak godina ranije nije ga ni jednom riječju spomenuo u svojoj studiji O našoj pomorskoj terminologiji (usp. Jurišić 1962).

U nastavku ćemo vidjeti što su ova dvojica vrsna jezikoslovca zapravo zagovarali. Naime, oni su, u namjeri da osnaže svoje tvrdnje, pokrenuli dva mita, svaki svoj, a koji se od tada redovito recikliraju u našoj znanstvenoj i popularnoj literaturi bez ikakva propitivanja.

Devedesetih je godina prošlog stoljeća stvoren još jedan morski mit koji se nadovezao na onaj Vidovićev, a još ga je do nedavna gurao, znanstveno sasvim neutemeljeno, profesor stilistike i književnik Joško Božanić.

Ova tri mita obilježila su suvremeni razvoj naše pomorske leksikografije i u daljnjem tekstu ću ih ogoliti. Zasad samo uvodna napomena da prvi mit govori da smo u pomorskoj leksikografiji odmah iza Talijana, drugi mit uvodi u našu pomorsku leksikografiju tada još nepostojeću tradicionalističku struju, dok treći mit veliča takozvanu dalmatinsku lingua francu.

Te mitove danas nerijetko citiraju naši znanstvenici kada pišu o našem pomorskom nazivlju ne znajući da je riječ o mitovima. A ti mitovi, bez sumnje, nepovoljno djeluju na razvoj naše pomorske leksikografije.


1 Puristički koncept zagovarao je „radikalno čišćenje“ našeg pomorskog nazivlja od talijanizama.
2 Tradicionalistički koncept skeptičan je prema jezičnim novotarijama i kovanicama i zagovara nastavak uporabe talijanizama.

 

iz knjige "Nenadjedrive priĉe o pomorskom nazivlju"

Dr. sc. Željko Stepanić