Možemo reći da je 20. stoljeće već dosta daleko iza nas, već dvadeset godina brojimo u novom tisućljeću i pomalo nas napuštaju svjedoci jedrenja, pogotovo sportskog, iz tih vremena. S njima i sjećanja počinju blijediti, a u današnje vrijeme posvemašnje digitalizacije sve rjeđe se pretražuju stari albumi, pogotovo oni na kojima nitko više ne može prepoznati više od nekoliko lica najbliže rodbine.

Također nije baš često da se uz te stare albume pronađu lijepo napisani opisi i objašnjenja, tako da se za sadržaj ovog članka može reći da je rijedak dragulj. Riječ je o albumu koji je složio pok.Stanko Ninčević. Graditelj jedrilica i jedriličar koji je svoju jedriličarsku karijeru gradio u Trogiru i Splitu.

U mlađim danima njegovo slobodno vrijeme je okupirala klasa Zvijezda (Stella, Star) u kojoj je bio toliko dobar da je bio na korak do nastupa na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu, a u svom zrelijem životnom razdoblju intenzivnije se posvetio radu s mladima i popularizaciji jedrenja modelima.

Prva saznanja o postojanju ove foto arhive imao je Mihovil Dekaris, trogirski jedriličar u klasi Zvijezda. Prije desetak godina ponovno je pokrenuo priču oko organizaranja Dalmatinske flote, te se u sklopu priprema za taj posao pozabavio i poviješću klase u Trogiru i Splitu. Kako je pok.Stanko vrlo važan dio te priče dolazi do njegovih nasljednika koji mu posuđuju obiteljske albume iz kojih je skenirao dio fotografija. Međutim, do sada te fotografije nisu bile javno objavljene, pa je ovo svojevrsna promocija u sklopu koje su Jasna Talić i Slobodan Ninčević, Stankovi kći i sin, te Ante Kovačević ispričali par crtica iz njegovog bogatog i privatnog i sportskog života.

 


Stanko se rodio 1921. a umro je 2004. u 83. godini. Do zadnjeg dana je radio i to je išao pješice s Bačvica na Kman u školu u kojoj je radio Martin Olujić s kojim se dogovarao za edukacije budućih malenih brodomodelara. Bio je veliki entuzijast i uvijek se trudio iz ničeg napraviti nešto, a ono što je bilo karakteristično za to vrijeme je to da tada nije bilo materijala s kojim bi se nešto moglo. Tako je tu svoju Stellu, koju je napravio u Trogirskom škveru - Vumir, napravio od praktički otpadnog materijala - ambalaže za neke dijelove broda koji se u to vrijeme gradio u škveru. Nešto slično današnjim paletama. Zapamtila sam da je  taj materijal bio vrlo mekan i da je lako upijao vodu. Zato se morao stalno bojati i ako bi se slučajno negdje ogrebao ili udario odmah bi nastao problem, pa bi se odmah morao ponovno prebojati. To je i meni kasnije bio problem, stalno je bilo "pazi na brod, pazi da ne udari" :)

Tih zima dok je jedrio u Trogiru redovito je imao po jednu ili dvije upale pluća! To je majku izluđivalo! Brat je tada bio malen... on ujutro u škveru, a poslijepodne jedri. 

Inače je završio srednju poljoprivrednu školu u Češkoj. Dok je bio dijete uvijek je bio prirodnjak... skupljao je gušterice, zmije... a njegova maćeha je htjela da bude fini dečko u odijelima, skuplja markice i sl., a njega je to izluđivalo. I to je kulminiralo s njegovih 16 godina, kad je unatoč tome što je bio stvarno pametan, imao sve same jedinice u školi, nije htio ići u školu... Situacija se toliko zaoštrila da su kao jedino rješenje vidjeli da se ispiše iz škole u Splitu i da ga pošalju u Češku.

Kad je tamo stigao u šest mjeseci je naučio jezik, kupio biciklu i bio odličan đak.

Početak 2. svjetskog rata, 1939. godine, uhvatio ga je u gradiću Mělníku, gdje se rijeka Vltava ulijeva u rijeku Labu. U tom gradu je stekao prijatelje koji su bili za cijeli život i iz tog grada je biciklom išao u Berlin gdje je bila neka djevojka (350 km, op.a.). Tada je htio upisati i agronomski fakultet, ali zbog početka rata morao se vratiti u Split.

Nakon povratka je otišao u Beograd da završi gimnaziju koju je prekinuo prije odlaska u Češku.

Igrom slučaja se desilo da se tamo 6. travnja 1941. nalazio na vrhu neke zgrade od kuda je imao izvrstan pogled u daljinu. S te zgrade je gledao nešto za što je mislio da su vojne vježbe, čak je pričao da je komentirao da izgleda tako dobro, kao da stvarno padaju bombe. A onda je shvatio da se njegova zgrada nalazi točno na pravcu u kojem su se kretale te "vježbe". Srećom se na vrijeme uspio sjuriti u podrum i sakriti se. A u susjednoj zgradi su neki ljudi čak i poginuli!

Dalje su ponovno bile neke putešesvije kako je on u tim uvjetima stigao natrag u Split... tu je s nekim prijateljima radio brodove i nakon pada Italije otišao u partizane.

U partizanima je bio ranjen u nogu, pa je preko Visa poslan u Bari na rehabilitaciju. Kako mu se ta rehabilitacija odužila, a nije volio gubiti vrijeme, tako je u Bariju postao oficir i na račun toga iza rata završava u Beogradu gdje sudjeluje u osnivanju Narodne tehnike Jugoslavije.

Tamo je ostao par godina i odlazi iz vojske jer nije podnosio stegu i nije bilo nikakve slobode, a on je bio veliki kreativac. Tamo je čak napravio jedan mali kajak kojim je s mojom mamom, koju je upoznao u Splitu i koja je dvije godine živjela s njim u Beogradu, odlazio na izlete po Dunavu.

Kad su se vratili u Split rodio se moj brat, 1952. godine, a otac se zaposlio u Splitu u Lavčevića. Međutim, ubrzo odlaze u Trogir gdje je počeo raditi u škveru i gdje se on bavio jedrenjem, napravio Vumira... i onda je 1960. trebao jedriti na Olimijadi u Rimu!

Međutim, tu ima neka priča koju ja ne znam u detalje. Tada je umjesto njega otišao Mario Fafangel i to ga je toliko duboko razočaralo da se prestao baviti jedrenjem u Stelli!

S druge strane to je mamu učinilo jako sretnom jer više nije zimi imao upale pluća :) i više se posvetio kući.

Te godine sam se i ja rodila i tada smo se vratili u Split, jer je otac prešao raditi u Konstruktora. Godinu - dvije iza toga odlučuje da će graditi obiteljski brod, a odlučuje se za nešto čega tada nije bilo na Jadranu, a to je trimaran.

Taj trimaran je isto napravio od nekih jeftinih materijala, jer nismo nikad imali previše novaca. Nikad nije dao mami da radi... ono, ženi je mjesto u kući... djeca i to... stara škola :)

Izrada trimarana je trajala 14 mjeseci. Radio je na njemu svako poslijepodne, a od kuda mu ideja za njega stvarno ne bi znala. Inače je bio opčinjen katamaranima koji su vrlo brzi, ali htio je i da bude obiteljski brod pa je napravio trimaran. Sjećam se da sam kao dijete bila jako ponosna kad bi negdje uplovili. Skupilo bi se cijelo mjesto da dođe vidjeti to čudo :)

A s brodomodelarstvom se počeo intenzivnije baviti kad je malo ostario. Natjecao se s tim jedrilicama zajedno s mojim bratom i ta faza je dosta dugo trajala.

Jasna Talić, kći

 

1936.

 

1941.

 

1942.

 

1943.

 

1946.

 


 

Vumira (jedrilicu klase Zvijezda) je otac napravio od okume - vrlo mekanog drva. Nije se smjelo po njemu gaziti u cipelama jer bi se odmah upalo u površinu boje, a boja se nije smjela oštetiti da ne bi drvo upilo more. Zato se po toj Stelli smjelo hodati samo u čarapama. U to vrijeme su se brodovi nakon treninga izvlačili vani, uglavnom s dizalicama na ručni pogon, pokrili bi se nekom tendom... jedino bi se ljeti ostavljali malo duže u moru kad su treninzi bili češći.

Za vrijeme Trogirske faze svoje jedriličarske karijere jedrio je za JK Mosor. U to vrijeme tamo su još jedrila braća Geić, Domian, Tončetić... skupina velikih entuzijasta.

Prvu Stellu u Trogiru napravili su trogirani i zvala se Trogirka, a Vumir je bio druga ili treća Stella tamo.

Linije za Vumira otac je snimio s jedne šampionske jedrilice kad je bio jednom u Švicarskoj na nekoj regati na jednom od njihovih jezera. Moguće da je čak riječ o  jedrilici Alibaba koja se spominje, a i može vidjeti na nekim od fotografija. A do mogućnosti snimanja je došao jer je znao uvjeriti ljude kad je nešto želio. Pustili su ga ispod tende, unutra u brod i on je sa šterikom (voštanom svijećom) snimio linije rebara s unutrašnje strane... kasnije je dodao debljinu oplate i te stvari...

Okuma, od koje je napravio Vumira, bila je korištena kao ambalaža za neke strojeve i opremu broda koji se tada radio u trogirskom škveru. To drvo se još zove i "fuma", može se reći da je najlakši oblik mahagonija... skoro bijele boje. Ali problem je bio što je bio vrlo mekan i to je znalo generirati neke smiješne situacije. Npr. jednom je bio na višednevnom jedrenju sa svojim kumom i stigli su do Sušca koji je tada kao vanjski otok bio pod stalnim vojnim nadzorom. Kad su se usidrili došao je dežurni vojnik, pod punom opremom u čizmama, da on hoće kontrolirati da vidi što ima u brodu. Na to su mu njih dvojica rekli da niti slučajno ne smije u čizmama na palubu, već da se mora izuti. Na to ih je ovaj samo pogledao, malo se sagnuo da vidi što ima ispod palube... naravno ničeg nije bilo... i onda je otišao.

Na slikama se može vidjeti i jedno prvenstvo distrikta koje se jedrilo u Kopru. Stanko je tada pobijedio i sjećam se da je za nagradu dobio Tomosov moped :)

U to vrijeme najveći sportski protivnik mu je bio Mario Fafangel, a koji se u zimu 1959. izborio za sudjelovanje na Olimpijadi u Rimu. Tada mi je otac postavljen da bude prva rezerva Fafangelu i on je to odbio i u principu se tada prestao aktivno baviti jedrenjem u Stelli. 

Osim u Kopru, prvenstvo distrikta se jedrilo i u Splitu, mislim čak i nekoliko puta u 50im godinama. 

Njegov forte su bili slabiji vjetrovi. Briljirao bi po njima, a "topio" se po jačim. Zato jer je brod bio građen po uzoru na avionske konstrukcije, tako da je bio najbrži do oko 6 bofora. U to vrijeme su već počeli i američki brodovi dolaziti u nas. Sjećam se da je Tonći Mitrović jedrio s Podgorkom, Stellom, ne istoimenim krstašem, koja je bila uvoz iz Amerike. Natjecanje protiv njega je bilo mukotrpno zbog promjenjivog uspjeha. Po jednim uvjetima dobivao je jedan, a po drugim uvjetima drugi.

U to vrijeme je jedrio i Kenk i Ante Marušić... bilo ih je još ali sam bio mali dječak pa se ne sjećam sviju :)

Slobodan Ninčević, sin

 

1950.

 

1951.

 

1952.

 

1953.

 

1954.

 

1955.

 

1956.

 

1957.

 

1958.

 

1959.

  


 

Nakon razočaranja u sustav pauzira 2-3 godine. U međuvremenu smo se preselili u Split, a Stanko se aktivirao u Mornara. U to vrijeme je u Labuda pronašao jedan stari R5.5... stariji tip broda, nešto kao Dragon, ali višeg nadgrađa. Bio je cijeli "rasut", madiri su se rasušili i onda je zajedno s kumom sredio cijeli brod, jarbol... sjećam se da smo nekoliko sezona jedrili s njim. Mislim, to je bio klupski brod ali moglo se s njim ići obiteljski do Brača, Hvara... Inače bio u Labuda od 1941. do 1943., prije odlaska u rat. U to vrijeme je gradio svoju prvu Stellu i to s pok. Mladenom Nožicom, koji je kasnije bio poznati profesor u Tehničkoj školi. Međutim, Mladen je manje radio, ali financijski su jednako sudjelovali. Ta prva Stella je 1942. spuštena u more.

A 1964/65. počinje razmišljati o trimaranu.

Što se tiče modelarstva, tu mogu reći da se prvo bavio s aviomodelarstvom i ta ljubav je od prije 2. svjetskog rata. Te aktivnosti su počele otprilike 1936. Tada su se radili avioni "na laštik" (propeleri su se pokretali namotanim laštikom, op.a.). Čak ovdje ima i jedna fotografija gdje je dobio nagradu kad je bilo natjecanje na Starom placu gdje su puštali te avione, a nagradu mu je uručio Primorski ban.

Tek malo kasnije su počeli brodomodeli, ali znam da je u Trogiru imao jedan model klase Marblehead. S tim modelom je imao stvarno lijepih uspjeha. Čini mi se da su bila u pitanju čak i Prvenstva Jugoslavije. To je bio početak pedesetih godina prošlog stoljeća.

Aktivnije bavljenje modelima je krenulo otprilike 1975. U to vrijeme je bio trener malih klasa u JK Split gdje je oformio i modelarsku radionicu i gdje je proveo nekoliko godina.

Svoj stari model je obnovio 1978. i u to vrijeme smo saznali za tvrtke Futaba i Sanwa kao proizvođače pouzdanih radio uređaja... u to vrijeme sam se i ja uključio u brodomodelarstvo.

Tih 80ih godina stižu i prave jedrilice klase Marblehead, nešto kasnije stižu i "metarski", preteča današnje klase IOM. Ali to su bile jedrilice napravljene od šperploče i letvica, uglavnom s edukacijskim ciljem obrazovanja mladih. Tada kreće radionice i po drugim klubovima... Mornar, Zenta i Labud i u stvari kraj 70ih i početak 80ih se može uzeti kao vrijeme ponovnog obnavljanja modelarskih aktivnosti s tim da je riječ o isključivo jedrilicama s daljinskim upravljanjem.

Kad se oformila lučica Zenta prelazi tamo i pomaže prilikom formiranja brodomodelarske sekcije.

Slobodan Ninčević, sin

 

 

1960.

 

1961.

 

1964.

 

1965.

 

1966.

 


 

Stanko se konačno skrasio u Zenti. Kad se gradila lučica ponudio je da bude jedan od udružioca za vez svog trimarana, a još bi oformio i vodio modelarsku radionicu. To su bile osamdesete i u to vrijeme je bila još jaka i modelarska radionica u Mornara. Nju je vodio Lenko Jakelić i u njoj su svoja modelarska znanja sticali Zlatko i Jozo Jakelić, Mate Arapov... kasnije Tonči Stipanović, Filip Jurišić... Tako da je to vrijeme bilo po pitanju modelarskih aktivnosti vrlo zanimljivo i nadasve kompetitivno.

Sistem rada koji smo imali u našoj modelarnici je bio da smo se nalazili tri puta tjedno. Radili smo i teoretski i praktično na modelima koje smo sami izrađivali i naravno, izlazili smo jedriti.

Jedrenje u to vrijeme nije bilo na moru, već smo trenirali na POŠK-ovom bazenu jer je većina nas najmlađeg uzrasta jedrila bez uređaja za daljinsko upravljanje, koje je imala nekolicina starijih.

U to vrijeme je Stanko dosta surađivao s Martinom Olujićem koji je u to vrijeme bio ravnatelj jedne splitske osnovne škole i vodio je modelarnicu u JK Split, a danas je predsjednik Zajednice tehničke kulture grada Splita.

Na početku nas je Stanko educirao o radu s različitim materijalima i same tehnike gradnje, čitanje nacrta, korištenje alata, izrada rebara, uzdužnica, oplate... odvajanje trupa... kolombu... plastificiranje... a nacrti po kojima smo radili su bili njegovi i od Lenka Jakelića. Uglavnom su to bili modeli od 70cm, a kasnije Marblehead i metarski.

Cijela modelarska scena u to vrijeme u to vrijeme je bila vrlo aktivna. Osim naših regata bila su organizirana i prvenstva osnovnih škola i stalno se nešto događalo. To je stvarno bilo masovno, neusporedivo s trenutnom situacijom.

Tada je bila i vrlo intenzivna suradnja s modelarima iz ostatka Europe. Stanko je s njima razmjenjivao nacrte, razmjenjivali su savjete... i ono što je najvažnije, sva ta znanja je usmjeravao prema nama koji smo bili polaznici njegove modelarske radionice. A ono što posebno želim istaknuti je njegov iznimno strpljiv i jednostavan način kako je on usmjeravao sve nas. Stvarno je bio izniman pedagog. Najbolji primjer je možda i to što je nas malenih znalo biti po 10-15 u malenoj Zentinoj radionici i gdje smo se laktovima borili na radnom stolu da što više prostora imamo dok smo radili na modelima.

Mi smo kao klub (JK Zenta) dosta puta kasnije tražili nekog tko će nastaviti njegov rad, ali jednostavno takvu osobu nismo mogli naći. Takvi ljudi se stvarno ne rađaju često... da znaju tehniku, metodologiju i da znaju to prenijeti najmlađima!

Ante Kovačević, RU jedriličar

 

1976.

 

1977.

 

1984. -->