Slika je medij za kojeg se ne kaže bez razloga da govori sve jezike svijeta i da jedna slika vrijedi tisuću riječi, a od kada su ljudi savladali tehniku fotografiranja slika je postala nezaobilazan dokaz o događanjima oko nas. Sve to skupa je podignuto na još veću razinu ulaskom u digitalnu eru i sveukupnom premreženošću cijelog planeta.

Kao i u svemu ostalom tako je i u jedrenju. Trenutno ova tema ima svoj vrhunac kad se u priču uključe i društvene mreže, pa praktički danas svatko s pametnim telefonom postaje novinar i ima na raspolaganju tehnologiju za prenošenja svega za što misli da je važno, pa naravno i jedriličarska nadmetanja, doslovno u živo. Ali ne tako davno, već ako pogledamo samo desetak godina unatrag, to nije bilo tako. A ako se krenemo prisjećati događaja od prije tridesetak godina, mlađima pogotovo, ovo o čemu ćete ovdje pročitati sigurno izgleda kao vrijeme u kojem tehnologija nije bila nimalo uzbudljiva i stvarnost je bila, možda je teško reći dosadnija, ali sigurno usporenija nego danas.

Glavni lik priče čiji uvod sad čitate je britanski fotograf Rick Tomlinson. Počeo je kao jedriličar koji se priključio prvoj regati koja se jedrila oko svijeta. Naravno, riječ je o Whitbread Around the World, regati koja se jedri i dalje svake četiri godine a već nekoliko izdanja nosi naziv Volvo Ocean Race.

Rick Tomlinson je prvi put zajedrio na ovoj regati 1985. na jedrilici Drum, čiji vlasnik je bio glazbenik Simon Le Bon iz novovalne skupine Duran Duran. Tada mu je glavni posao ipak bilo jedrenje, a fotografije koje je snimio na Južnom oceanu i po kojima je postao poznat bile su rezultat, pa može se reći i hobija.

Međutim, na svakom idućem izdanju njegova uloga kao fotografa postaje sve ozbiljnija, a vrhunac doseže na njegovom četvrtom i ujedno posljednjem sudjelovanju, kad je na regati sudjelovao kao službeni fotograf časopisa National Geographic.

Ovih dana je odlučio zapisati neke detalje iz tog svog životnog razdoblja i velikodušno je dozvolio da se objave i na www.regate.com.hr!

Pa da ne dužim dalje... u nastavku možete pročitati "analogne" doživljaje prvog fotografa oceanskih regata. Dame i gospodo, riječ preuzima g.Rick Tomlinson!


Dakle, ovdje je sve krenulo za mene, na jedrilici Drum bio sam član posade i sudjelovao sam u izgradnji. Fotografija je tada još bila hobi, ali imao sam neke koje sam htio isprobati na oceanskom jedrenju... Na Drumu su jedrila 22 člana posade, ovisno o etapi, pa kad nije bilo previše posla počeo bi fotografirati.

Na ovoj fotografiji jurili smo južnim oceanom između Cape Towna i Aucklanda. Tada nije bilo ograničenja zbog leda i jedrili smo dosta južnije od otočja Kerguelen.

Zamijenili smo naše glavno jedro koje je bilo Kevlar/Dacron kombinacija u omjeru 50/50 na čisto Dacronsko jedro. Tada smo imali čak dva glavna jedra na palubi (danas se jedri samo s jednim glavnim jedrom)! Na preko 30 čvorova vjetra imali smo prvi krat i flok izbačen na tangunu. Ne sjećam se tko je kormilario, vjerojatno Neil Cheston ili Patrick Banfield. Čak smo i glisirali i oborili svoj brzinski rekord, što je bilo negdje oko 15 čvorova!

Fotografija s prethodne stranice, Magnusa koji slavi s podignutim rukama, bila je prva iduća fotografija nakon tog trenutka.

Impresivno je pogledati palubnu opremu, 19 vinčeva i 4 grindera, kad bi se svi povezali čak 8 ljudi je moglo davati pogon jednom vinču! Svaki konop je na kraju imao vinč. Tada još uvijek nisu postojali stoperi i ostala palubna oprema koji su mogli preuzeti opterečenja na 30 tonskom maxi krstašu. Imali smo sajle s konopima na krajevima, pa bi se nekad noću moglo vidjeti iskrenje na vinčevima kad bi bili u manevru. Vjerojatno se više nitko i ne sjeća što je uopće „bolt cropper tack“.

Obično bi prošlo nekoliko tjedana prije nego bi mogao vidjeti prve fotografije. Odnio bi filmove u tamnu komoru i pregledavao bi tisuće slajdova, a većina bi ih završila u kanti za smeće.

Fotografije je počeo objavljivati Yachting World, koji bi na kraj svake etape poslao Davida Glenna ili Tima Jefferyja da intervjuira posade i cijeli taj proces mi je bio vrlo motivirajući.

Ove fotografije sam fotografirao s Nikonom FM. Namjestili bi otvor blende, brzinu zatvarača i namještali bi fokus. Nakon 36 fotografija trebali bi otvoriti kameru i zamijeniti film.

Vjerojatno je na ovim fotografijama bilo namješteno 1/500 sekunde na f8, a koristio sam Nikon FM 20 milimetarsku leću, dok je film bio Fuji RDP sa 100 ASA.


 

1985/86.

 


Nakon Drum-a, četiri godine kasnije, nekoliko članova te posade je jedrilo na švedskom sudioniku The Card skipera Rogera Neilsona s Magnusom Olssonom i Gurra Krantzom kao vođama smjena.

Jedno od mojih intenzivnih sjećanja s jedrenja na maksijima na Whitbreadu je vezano uz brojna mijenjanja prednjih jedara koja smo stalno morali raditi. Imali smo tri „jedinice“ – laganu, srednju i tešku, zatim „dvojku“, „trojku“, „četvorku“, „peticu“ i olujni flok. Očekivalo se od svakoga u smjeni, osim kormilara, da sudjeluju u toj akciji. Svi bi bili na pramcu da bi pomogli skinuti stari flok i odvući ga prema krmi, gdje bi se uz pomoć šperploče kevlarska jedra preklapala da se spreme u nevjerojatno male vreće.

Kad ne bi bio u smjeni izlazio bi iz svog toplog kreveta da fotografiram kad bi čuo poziv za zamjenom jedara. Htio sam zabilježiti koliko truda treba uložiti u hrvanje s jedrom dok ga se spušta i povlači prema krmi. Otkrio sam da je pogled s lantine, uz jarbol, najviše mogao pokazati koliko se svaki član posade mora boriti s jedrom.

The Card je bio keč (dvojarbolna jedrilica) pa je na njemu bilo još više jedara zbog krmenog jarbola. Trimanje spinakera i staysaila je tražilo iznimnu koordinaciju i timove na grinderima na obje škote. Kad su trebali vrtjeti grinderi za spinaker poziv je bio „trim“, a kad je trebalo trimati škotu staysaila poziv je bio „skota“. Magnus nam je rekao da se tako „trim“ kaže na švedskom... a možda nas je i zezao.

Nažalost, dogodilo nam se incident ubrzo nakon start iz Aucklanda. Uletjeli smo među jedrilice s gledateljima i krmenim jarbolom zapeli za jarbol jedne od tih jedrilica. Posljedica je bila da nam se jarbol slomio. Srećom nitko se na obje jedrilice nije ozlijedio. Tako da smo idućih 6000 NM od Aucklanda, preko Rta Horn, do Punta del Este, jedrili kao sloop (klasična jedrilica s jednim jarbolom) s 27 članova posade na palubi, a u toj situaciji nas je trebalo mnogo manje.

Snimka tog incidenta se može pronaći na YouTubeu na ovom linku.

 


 

1989/90.

 


Donja fotografija je snimljena na Južnom oceanu, južnije od Tasmanije, na trećoj etapi Whitbreada 1993/4, od Fremantlea do Aucklanda.

Smjena mi je započela u cik zore. Prije nego sam preuzeo trim spinakera snimio sam šest fotografija gledajući prema naprijed u smjeru svitanja. Puhalo je oko 45 čvorova i valovi su bili poprilični. U svom kalendaru za 1995. napisao sam da su Yamaha i New Zealand Endeavour bili u vidokrugu s vrlo skraćenim glavnim jedrima i malim flokovima, a NZE je imao olujno i glavno jedro i flok, a mi smo imali prvi krat i olujni spinaker.

Tog dana smo postavili svjetski rekord s 428 NM prejedrenih u 24 sata. Prosječna brzina nam je bila 17.83 čvora. Po današnjim standardima to ne zvuči toliko impresivno, ali može se steći dojam o tome koliko su današnje jedrilice postale brže.

Trenutni rekord na Volvo Ocean Raceu je 588.1 NM, a postavio ga je Akzo Nobel na posljednjem izdanju, a Alex Thompson je solo na Hugo Bossu prejedrio 539.71 NM!

Izdanje Whitbreada iz 1993/4. bilo je prvo na kojem su jedrilice koristile satelitske sustave, ali samo za emitiranje slike niske rezolucije i glasa. Te 1993. godine digitalne kamere su još uvijek bile daleka budućnost. Koristio sam tu tehnologiju koliko god sam mogao da bi poslao fotografije s Južnog oceana, pa sam zato sa sobom ponio maleni spremnik za obradu filmova, razvijač i fiksir i Nikon Coolscan uređaj za skeniranje fotografija. Rad s tom opremom je bio vrlo rizičan jer je postojala ogromna šansa da se izgubi cijeli film dok se obrađivao u takvim uvjetima... Kamera bi bila u crnoj vreći dok bi vadio film iz nje, pa bi u kuhinji u spremnik dodavao kemikalije. Brod je cijeli smrdio na amonijak i fiksir, kad se otvorio ulaz u kabinu i unutra uletio Lawrie Smith s čijeg odijela se cijedilo more vičući „Što dovraga radiš Rick?!“ Samo je izišao vrteći glavom.

Osušiti film je bilo vrlo teško u vlažnom i slanom okruženju... a još sam trebao skenirati negative!

Puno mi je pomagao navigator Marcel van Triest. On bi držao skener u rukama da amortizira skakanje i lupanje na valovima. Nakon toga bi se spojili na satelit i slanje tim putem je trajalo preko jednog sata po fotografiji. Marcel je bio izvrstan suučesnik i ne bi to uspio bez njegove pomoći. Šalili smo se da je jednostavnije poslati sliku s Mjeseca nego s Južnog oceana.

 


 

1993/94.

 


Posljednji Whitbread na kojem sam jedrio bio je 97/98 s timom EF.

Prije regate razgovarao sam s Johanom Salenom o eventualnoj mojoj uključenosti. Rekao sam mu da bi volio odjedriti prvu i drugu etapu, a potom nastaviti na kopnu kao službeni timski fotograf. Johan je samo rekao „izvrsno, jedan na brodu s djevojkama i jedan s momcima“. Bio sam malo zatečen i nisam dovoljno brzo reagirao, a on je već napustio prostoriju. I tako je bilo odlučeno da ću 35 dana jedriti s 11 djevojaka.

Nikad ranije nisam jedrio s kompletno ženskom posadom, sve dok se nismo krenuli na 7000 NM dugu etapu od Southamptona do Cape Towna. Sve je bilo izvrsno. Nakon dva tjedna shvatio sam da su samo tri teme u razgovorima prisutne na baš svim jedrilicama: jedrenje, hrana i seks. Nakon tri tjedna ostaje samo jedna tema... hrana, a nakon četiri tjedna HRANA. Tada nije bilo ni Facebooka, Twittera ili da su se slala dnevna izvješća s jedrilica, tako da to nikome nije ni smetalo.

Također, početkom 1997., zajedno s još nekoliko fotografa koji su pratili jedrenje, bio sam pozvan da pošaljem životopis i fotografije da bi me se uzelo u obzir za fotografiranje Whitbreada za časopis National Geographic. To je bio poprilično dug proces koji je uključivao intervju u Washingtonu, gdje su me i obavijestili da sam ja izabran za taj posao. Bio sam na sedmom nebu, jer za mene je National Geographic bio apsolutni vrh. Tada su imali tiražu od 10 miliona i izvrsno su se uklapili kao sponzor za EF, koji je međunarodna kompanija koja se bavi jezicima i obrazovanjem.

Uvode je trebao pisati Angus Phillips, poznati novinar koji je pisao s mnogih America's Cupova za Washington Post. Tako da sam postavljen na palubu EF Language-a na drugoj etapi, od Cape Towna do Fremantlea. Temeljito sam se pripremio, uzeo sam backup kameru beckup kamere, rezervne objektive i hrpu filmova. Sumnjam da je itko od posade znao koliko kompleta sam imao u svojim kutijama, koje su izgledale jednako kao i sve ostale kutije s opremom. I užasavala me pomisao da bi se u slučaju potrebe napuštanja jedrilice našao u splavi za spašavanje s tri rezervna Nikona!
Angus Philips se čak i ukrcao kod nas na oko 300 NM ispred Freemantlea da s nama odjedri posljednjih 48 sati i da intervjuira posadui osjeti regatu iz prve ruke. A meni i dan danas nije jasno kako je ta mala jedrilica s kojom je došao uspjela se susresti s nama i on se prekrcati kod nas.

Nakon završetka etape odletio sam u Washington kako bi nadzirao obradu filmova i napravio selekciju zajedno s urednikom fotografije. Tada mi je urednik rekao da su fotografije najvažniji dio časopisa. Ako se čitateljima sviđaju fotografije pročitat će i naslov, a ako je naslov zanimljiv pročitat će i članak. A to je vrlo zanimljivo jer je u suprotnostosti s praksom koju većina časopisa prakticira u današnjim danima.
Nekoliko mjeseci kasnije, dok smo bili na cilju etape u Baltmoreu, svi smo bili pozvani u centralu National Geographica, na prijam u Alexander Graham Bell dvoranu. To je bilo stvarno iznimno iskustvo za sve nazočne.

EF Language je na kraju pobijedio taj Whitbread, a u vrlo talentiranoj posadi bili su i Magnus Olsson kao vođa smjene i Paul Cayard kao skiper.

 


 

1997/98.

 


Paralelno s Whitbread regatama, prvi Rick Tomlinson Yacht kalendar objavljen je 1988. To je bila posljedica dviju posebnih fotografija... Jamesona na boku i flote na regati Gotland Runt u Sandhamnu u Švedskoj.

Fotografija The Jameson Whiskey-a snimljena je 1987 na kvalifikacijama za Irski Admirals Cup. Jako je puhalo, a ja sam izašao na more fotografirati u četiri metra dugom gumenjaku s mladim Davidom Nixonom.
Bilo je nemoguće fotografirati iz tog gumenjaka, pa sam samo par minuta pred signal starta prešao na brod Regatnog odbora. Odmah sam otišao na fly bridge i stavio kameru ispred sebe, a Jemeson Whiskeya je pogodio vrlo jaki reful. Kako je škota glavnog jedra bila laškana, lantinu je uhvatio zavjetrinski patarac i rezultat je bio ležanje na boku, trajalo je možda sekundu ili dvije, ali kako sam kameru već imao na oku samo sam instinktivno pritisnuo okidač. Nakon toga sam pogledao u smjeru krme i vidio gumenjak iz kojeg sam upravo izašao da je prevrnut, a David je sjedio na njegovom koritu.

Kamera je bila Nikon F3 s 300 milimetarskim objektivom. Film je bio novi Kodachrome 200ASA, brz film za kojeg sam mislio da će biti idealan za snimanje regata, ali se kasnije ispostavilo da su slike ispadala pre zrnate.

Druga fotografija je takođe bila u stilu „u pravo vrijeme na pravom mjestu“. 1987. godine jedrio sam na maxiju Nirvana na regati Gotlang Runt. Kormilar je bio Neil Cheston i na palubi je bila izvrsna posada.
Prije starta u Sandhamu nešto je trebalo popraviti na vrhu jarbola. Ne sjećam se o čemu je bila riječ, ali sam se dobrovoljno javio i uzeo kameru s lećom „riblje oko“ siguran da bi odozgor mogla napraviti dobra fotografija. Napravio sam nekoliko fotografija i nisam o njima razmišljao sve dok nisam obradio film nekoliko tjedana kasnije.

U Londonu sam slajdove odnio u ured časopisa Seahorse. U to vrijeme urednik je bio Jason Holtom i u razgovoru je onako usput sugerirao da bi ove dvije mogle biti izvrsne kalendarske fotografije.

Ova primjedba je rezultirala mojim prvim objavljenim kalendarom daleke 1988. godine, tako da je kalendar izdan 2020. godine 32. po redu!


 

 


 

Svi oni koji imaju želju vidjeti još tih starih fotografija mogu kliknuti na ovaj link.

Dok više informacija o djelovanju Ricka Tomlinsona, pa i mogućnost naručivanja njegovog kalendara, možete pronaći na njegovoj službenoj web stranici.