Još jedna probrana zbirka iz objektiva Ricka Tomlinsona.

 

Imao sam sreću da jedrim oko Cape Horna nekoliko puta na različitim Whitbread jedrilicama, ali jedna od najzanimljivijih i najizazovnijih „gaža“ bila je fotografiranje Whitbread/Volvo jedrilica dok su ga obilazile.

Izdanje 1997/98 još uvijek je bio Whitbread i radio sam s Andrew Preeceom, Richradom Simondsomi Ericom. Radili smo iz letjelice Čileanske mornarice iz baze u Puerto Williamsu. Nikon mi je posudio rani prototip Nikon/Kodak digitalne kamere i sa sobom smo u Puerto Williams nosili kompletni Satcom A terminal.

2002. sam s George Johnsom i Steve Ancsellom ponovno radio iz iznajmljene letjelice. Snimanje i fotografiranje iz letjelice s fiksnim krilima je uvijek kompromis, ali u to vrijeme u toj zoni nije bilo civilnih helikoptera.
2015. to se promijenilo. Radio sam s Mattom Connerom i Ricky Deppeom i Volvo nam je osigurao sredstva i budžet za najam novog helikoptera iz Punta Arenasa u Magellanovom prolazu. S njim smo preletjeli preko planine koja dijeli kanal Beagle od Puerto Williamsa.

U Puerto Williamsu smo čekali da jedrilice dođu u domet i potom bi uzletjeli prema rtu. Zvuči jednostavno, ali vrijeme i dnevno svjetlo su vrlo važni faktori s kojima treba računati. Da su jedrilice obilazile po noći ne bi ništa mogli, ako je prevjetrovito za letjeti rezultat bi bio jednak. Gorivo je također vječni problem s helikopterima, mogu letjeti u prosjeku tri sata prije nego trebaju sletjeti i ponovno napuniti rezervoar, ali dolje na jugu nema benzinskih postaja baš na svakom koraku, pa smo sa sobom u kabini morali nostiti spremnike s Jet A1 gorivom.

Matt i ja smo doslovno sjedili s bačvama sa svake naše strane. Dok sam tražio fotografije za ovu galeriju shvatio sam da na velikom broju njih samo helikopter punimo gorivom.
Imali smo dozvolu da sletimo na Cape Horn, a to je velika privilegija. Kad nas je helikopter iskrcao poslali smo ga natrag na punjenje rezervoara, dok smo se mi upoznali sa svjetioničarem i njegovom obitelji.
Pored svjetionika se nalazi i jedna mala kapelica u kojoj sam ostavio knjigu sjećanja na Magnusa Olssona. To je bilo jedno emotivno iskustvo...

Nakon dopunjavanja goriva helikopter se vratio po nas. Upravo je završio i pljusak, tako da je tajming bio izvrstan; Alvi Medica je obilazila prva, zatim Abu Dhabi. Nakon što smo sletjeli, dok su ostali dopunjavali gorivo, poslao sam prve fotografije u središte regate pomoću Inmarsat BGAN prijenosnog primopredajnika. Tehnologija se do tada stvarno promijenila.

Prilikom slijedećeg naleta snimili smo Brunel i Mapfre dok su jedrili doslovno poravnati nakon 6000milja. Puhalo je samo oko 20 čvorova ali iza Brunelove krme došao je jedan veliki val kojeg su uhvatili i niz koji su krenuli s glisiranjem. S punim glavnim jedrom i podignura tri prednja jedra Brunel je razvijao punu snagu i val ispred njega je stvorio ogromnu pjenu preko palube.

Ponovno smo sletjeli na rtu i ponovno napunili rezervoar, ja sam poslao fotografije, pozdravili smo se sa svjetioničarevom obitelji i vratili se u Puerto Williams.

Na kraju se sve poklopilo, jedrilice su obilazile po danu i povoljnim uvjetima. Da su stigli samo sat ranije ne bi mogli uzletjeti zbog mraka. Da su stigle šest sati kasnije ne bi uzletjeli zbog kiše i vjetra... bilo je toliko tijesno! Nebo se spustilo na zemlju iduće noći i kad smo se probudili idućeg jutra snijeg je bio po tlu. Mi smo imali neugodan, a pomalo i stresan, let natrag u Punta Arenas s niskom vidljivošću po kiši i snijegu. Zbog nadmorske visine postoji samo jedno mjesto gdje helikopter može preletjeti planinu, a to mjesto se zove Valle de la Muerte – Dolina smrti.

 


 

 


 

Mnogo razmišljam o fotografijama. Često dok se šetam i zamislim neku sliku ispred sebe krenem s razmišljanjima kako da je snimim. Ako postoji neka tehnika kojoj se stalno vraćam i koja me konstantno zanima to bi trebala biti noćna fotografija. Još 1985. na Drumu imao sam želju da pokušam dočarati noćno jedrenje... postoji mnoštvo nejedriličara koji su uvjereni da kad padne noć bacamo da bacamo sidro i idemo spavati.

Dok se snimalo na filmu to je uvijek bilo poprilično nagađanje i na početku sam imao hrpu crnog celuloida, ali s mnogo eksperimenata uspio sam pronaći dobre kombinacije postavki i dobivati fotografije kakve sam želio. S digitalom je mnogo lakše, jer praktički u realnom vremenu može se provjeriti da li ste dobili fotografiju.

Ovu tehniku redovito koristim i danas, pogotovo na super jahtama.Fotografije super jahti su se mijenjale tijekom godina, a jedna od najvećih razloga je podvodna rasvjeta koja omogućava dobivanje fotografija nezamislivih nekoliko godina ranije.
Standardne dnevne fotografije s vrha jarbola ne izgledaju više toliko atraktivno poput noćnih s uključenom podvodnom rasvjetom. Ovdje možete vidjeti dva takva primjera. Jedan je flota super jahti u Porto Cervu. Otišao sam na vrh jarbola da napravim dnevnu fotografiju i tad sam dobio želju da napravi i noćnu fotografiju istog motiva. To sam i pokušao nekoliko noćiju kasnije s jedrilice Drumbeat.

Za snimku sam koristio leću s efektom „ribljeg oka“.

Tijekom Monaco Yacht Showa napravio sam takvu fotografiju s vrha jednog jarbola s ciljem da uhvatim sve jahte na sajmu. Ubrzo nakon toga dobio sam narudžbu da snimim prekrasni Dubois/McKeon dizajn duljine 66 metara, Aglaia. To je bila iznimna prilika da iskušam tehniku s jednog od najvisočijih jarbola svog vremena.

Puno hvala kapetanu Nark Stevensu na strpljenju i povjerenju.

 


 

 


 

Ranije sam spomenuo da prijateljstva koja se stvore tijekom jedrenja mogu trajati cijeli život. S Phil Wadeom sam jedrio na Drumu i on je jedan od vjernih prijatelja iz tih vremena. Kao partner na izvornom Pelagicu prije mnogo godina poveo me je na moje prvo krstarenje po visokim geografskim širinama kroz kanal Beagle i Magellanom prolaz... omogućio mi je iskustvo koje mijenja život i nakon toga tamo sam se vratio mnogo puta.

Kad je postao skiper prvog Timoneera išao sam s njim na nekoliko putovanja uključujući i Aljasku 1995. kad smo provjeravali destinaciju za putovanje s vlasnicima. Nikad nisam vidio toliku količinu divljeg života i sjećam se da smo u jednom danu vidjeli grbavog kita, orke, dupine, tuljane, smeđeg medvjeda, crnog medvjeda, morske orlovei ledenjake... ponavljam, sve u jednom danu!

Imali smo i bliski kontakt s orkom, vrlo bliski kontakt, dok smo bili u 4 metarkom gumenjaku.

Od tog putovanja počeo sam raditi foto knjige za vlasnike i posade, što je mnogo ljepše nego foto album s mnogo zalijepljenih printova. Ali to su bili počeci, a i danas ih radim na daleko profesionalniji način.

Na Aljasci sam bio samo taj jedan put i definitivno se želim vratiti. Ako netko planira odlazak u Sjeverozapadni prolaz ili nešto slično... tu sam!
Kako te foto knjige izgledaju možete vidjeti na ovom linku

Phil mi je pružio još mnogo drugih sjajnih prilika i voli me podsjetiti da me je na Whitbreadu 1985. pobijedio na foto natječaju na 3 od 4 etape.

 


 

 


 

Regatna posada na Timoneeru je uvijek bila vrlo bliska, lojalna ekipa. Uglavnom sastavljena Phil Wadeovih prijatelja i prijatelja od prijatelja, a okupljanje pred regatu je uvijek bio izniman dan. Susret s dugogodišnjim prijateljima s različitih strana svijeta, zajedničko pivo i priča. Prepričavanje starih doživljaja po tko zna koji put i neizmjeran smijeh kao da su ti doživljaji sve bolji i bolji.

Gospodin i gospođa G. bili su veliki ljubitelji regata super jahti, a ja sam imao pomalo zeznut početak s gospodinom G. Na prvom Timoneerom. Prišao mi je jedno jutro pitajući „sinko, koji film koristiš“. Poprilično samopouzdano odgovorio sam Fuji, a njegov odgovor mi još uvijek odzvanja u ušima „dozvoli da ti kažem, tijekom rata borio sam se protiv Japanaca, a djevojačko ime moje supruge je Eastman“ nakon čega je produžio dalje.

Slika svih crveno-žutih Kodak kutijica prizvala mi se u sjećanje, a na svakoj je bilo ime Eastman Kodak.

George Eastman bio je osnivač tvrtke Eastman Kodak, izumio je film u rolama i 1988. otvorio svijet fotografije širokim masama.

Gospodin G. Je vjerojatno sve to prebolio kad sam bio ponovno pozvan na Timoneer.

Nažalost gospodin i gospođa G. Nisu više s nama, ali uvijek će biti u sjećanju posade Timoneera i cijelog svijeta super jahti.

Ovo ovdje je djelomično slučajni izbor fotografija nekoliko različitih posada tijekom nekoliko godina.

 


 

 


 

Sam spomen J klase izaziva uzbuđenje i razne emocije u našim mislima. Velsheda, Endeavour i Shamrock bile su tri preostale jedrilice ove klase nakon drugog svjetskog rata i 1980ih i 1990ih bilo je nekoliko izvrsnih regata sa samo njih tri.

Endeavour je bio na suhom mnogo godina na teglenici na rijeci Medina dok ga nije restaurirala Elisabeth Meyer i brodogradilište Royal Huisman. Ponovno je porinut 1989. i svi smo ostali zadivljeni ljepotom i elegancije obnovljene jedrilice.

Trenutno im se pridružilo nekoliko novogradnji po orginalnim nacrtima: Hanuman, Ranger, Lionhearth, Svea itd.

Fotografirao sam Jeve na mnogo lokacija... Antigua, Palma, Sardinia, St.Tropez... ali za mene su najljepši u svom izvornom akvatoriju u vodama Cowesa.

Godišnjica America's Cupa 2001. bio je poseban događaj, ali neke od najboljih fotografija su napravljene na njihovoj regati 2015. godine.

Posebna atmosfera je bila jedno rano jutro na startu Round the Island Race s klasičnim svjetlom  Solenta za koje su mi kolege fotografi iz cijelog svijeta mislili da je normalna pojava na toj lokaciji.

Baken ga je učinio poznatim sa svojim fotografijama suncem obasjanih šarenih spinakera Admiral's Cupa s tamnim nebom kao pozadinom. Ali to se događa samo jednom ili dva puta godišnje i često se dogodi za vrijeme održavanja regate, a o čemu je riječ možete vidjeti na fotografiji Lionheartha.

 


 

 

 


 

Svi oni koji imaju želju vidjeti još tih starih fotografija mogu kliknuti na ovaj link.

Dok više informacija o djelovanju Ricka Tomlinsona, pa i mogućnost naručivanja njegovog kalendara, možete pronaći na njegovoj službenoj web stranici.