Nakon dugog niza "sušnih" godina na kojima bi se na startnoj liniji našlo po samo nekoliko jedriličara organizatori iz JK Mornar su po prvi put imali situaciju da su morali pratiti što se na moru dešava s čak 18 jedrilica! Fenomenalan rezultat koji je rezultat lanjskog uvođenja radikalne novosti u vidu otvaranja regate za dvočlane posade, a sigurno je dosta kumovala i vrlo ugodna prognoza za ovo doba godine.

S obzirom da se nisu očekivali nikakvi olujni vjetrovi i slične neugodne situacije odlučeno je da ruta regate bude originalna, odnosno bez skraćivanja i biranja ključnih točaka koje bi trebale flotu voditi kroz područja koja osiguravaju sigurnije jedrenje.

Start je postavljen na tradicionalnoj poziciji ispred "galebova", odnosno ispred vanjske strane valobrana kod splitskog ACI-ja. Potom se išlo prema Maslenici, odnosno na SZ stranu Šolte, dionica duljine dvanaestak nautičkih milja. Zatim najduža etapa, od Maslinice do Glavata, najistočnije točke Lastovnjaka, duljine oko 60NM. Nakon toga kreće zona otvorenog mora i odlazak prema Palagruži, etapa koja po ravnoj liniji ima oko 45NM i za kraj juriš prema cilju u Komiži na otoku Visu, na dionici duljine od oko 40NM.

Start je signaliziran 3. prosinca u 10 sati. Uvjeti su bili pravi jesenski. Lagani vjetar, oblačno, tmurno... 

Flota koja je pristupila startnoj liniji je bila stvarno šarolika. Moglo se vidjeti od čistokrvnih oceanskih jurilica dizajniranih za jedrenje s minimalnim brojem ruku na palubi, pa do istinskih charter krstaša projektiranih za komforna obiteljska krstarenja.

Iako je dio flote stigao iz chartera jedrilice moraju zadovoljiti određene zahtjeve. Prvenstveno se to odnosi na zadovoljenje tehničkog pregleda, kao što se mora na palubi nalaziti i odgovarajuća sigurnosna oprema. Za budućnost iz JK Mornar najavljuju organiziraniji sustav kvalifikacija, neke nove propozicije, pa nam ostaje vidjeti hoće li već od 2019. biti nekih iznenađenja po tom pitanju. Za sada je jedini postavljeni uvjet da oni koji žele jedriti solo moraju uspješno odjedriti Sušac 100x2. Što se tiče dvojaca oni za sada nemaju nikakvih uvjeta, jer nikakva ograničenja se ne postavljaju niti za Sušac.

Za početak kratka izjava ovogodišnjeg predsjednika Organizacijskog odbora Damira Mitrovića:

Ove godine startalo je 18 jedrilica, plus jedan samac van konkurencije koji se povukao iz regate malo prije Glavata. Prva je u cilj ušla jedrilica Dubrovnik s dvočlanom posadom, a oni su ujedno i pobjednici po Sušac premjeru. Jednako tako su odnijeli pobjedu i po THC-u po kojem se prijavilo 10 jedrilica, dok je Sušac premjer bio službeni premjer po kojem su se računali rezultati. Naravno, dvojci i samci su bili odvojeni na postolju. Što se tiče samaca najbrži u cilju je bio Crazy, ali je nakon korekcije pobjedu odnio Petit Amie. U organizaciji su nam puno pomogli Komižani koji su nam dali na korištenje prostoriju u Vatrogasnom domu gdje smo boravili tri dana. Komiška gradonačelnica je sudjelovala na proglašenju pobjednika. S nama se družio i Pepe Kalafot koji nam je čitao poeziju. Početak regate je bio u nedjelju poslijepodne u 17 sati kad smo se svi okupili u Kutiću na sastanku kormilara i pečenoj tuni, a za prave početke regate se može reći da su bili i ranije jer su mnogi od sudionika ozbiljno prihvatili ideju s popustom na startnine za rane prijave i do četvrtka 29.11. je bilo desetak kompletnih prijava. Stvarno dosta ranije nego prijašnjih godina, a također nas je iznenadio i broj sudionika s obzirom na to da se cijela regata odjedrila tijekom radnih dana. Za dogodine planiramo postaviti još dodatni naglasak na sigurnost i nekim stvarima ćemo pristupiti rigoroznije. Konkretnije o tome ćemo znati kad se malo slegnu dojmovi s ove regate.

Damir Mitrović, JK Mornar

Spomenute oceanske jurilice su dvije Akilarie 40 koje smo pratili ovog ljeta na treninzima koje organizirali praktički na jednakim rutama kao što je bila i ruta ove regate. Po akcijama koje su poduzimali posljednjih mjeseci, njihovi kormilari, Ivica Kostelić i Fabijan Roić cijelom ovom konceptu najozbiljnije prilaze. Ivica je osim ovih treninga odjedrio i neke od najpoznatijih i najdužih međunarodnih regata na Jadranu, dok je Fabijan odradio neke od zahtjevnih jesenskih ruta.

Osim njih dvojice na startnoj listi solista našao se i jedan od veterana ove regate i jedan od nekolicine naših jedriličara koji imaju iskustvo solo jedrenja na Atlantiku. Riječ je o Emilu Tomaševiću koji se na Sv.Nikolu prijavio sa svojim Seascapeom 27.

Sasvim očekivano, Akilarije kao veće jedrilice su stigle prve do Komiže, ali dok je vjetar bio lagan i umjeren Seascape se vrlo dobro držao i stalno je imao priključak s njima, a na početku regate se čak i ravnopravno s njima borio za vodeću poziciju u skupini. S obzirom da se regata bodovala po Sušac premjeru, a također i opcionalno i po THC-u, razlike u veličinama i nisu toliko važne koliko maksimalno iskorištavanje performansi jedrilica kao i nada da će za cijelo vrijeme regate uvjeti na moru biti stabilni pa da "formula može dobro raditi". Kao što je ranije spomenuto, nakon kalkulacije, pobjednik ove skupine je bio Emil Tomašević na Seascapeu.

Iz rezultata se može vidjeti da je Emil kompletnu rutu prejedrio sa samo 3 i pol, odnosno malo manje od 4 sata zaostatka za Akilarijama.

Pa da vidimo što su nam ova tri jedriličara imala za reći po redoslijedu matematičkog izračuna.

U našoj maloj grupi regata je bila vrlo zanimljiva. Naše tri jedrilice su stvarno toliko kvalitetne i pripremljene da mislim da smo nas trojica sigurno bili sigurniji po nekim pitanjima od mnogih dvojaca, a jedriličari protiv kojih sam jedrio možda nisu njapoznatija imena u svijetu jedrenja ali svojim pristupom i kvalitetama dokazuju da znaju stvarno vrhunski jedriti. Ivica je i inače poznat ne samo kao sportaš već i kao vrlo jak karakter a to u ovom dužem offshore jedrenju po meni ima veći značaj nego neke sitne finese u samom jedrenju. Ali je fantastičan podatak da čovjek koji se tek dvije godine aktivno bavi jedrenjem i možda 5-6 rekreativno i nema puno pravih regata iza sebe besprijekorno odradi ovakvu regatu. S njim sam jedrio par puta i znam da daje sve od sebe svaki put tako da sam očekivao da će biti dobra konkurencija. Onda smo tu imali i Fabijana, jedriličara iz Starigrada, malih klasa, koji je respektabilan staž stekao kao skiper po Mediteranu i ima osjećaj za otvoreno more i plovidbu. I moram priznati, nisam to govorio na glas, da su moje šanse podjednake kao i njihove, pa možda i manje s obzirom da sam išao s dosta manjim brodom. Uvjeti su bili dosta stabilni i ja sam kao manji brod imao nešto više situacija u bonacama od njih dvojice. Prvi dio regate, do Stipanske pored Maslinice, sam se izvrsno držao i sva trojica smo ga okrenuli u doslovno pola dužine broda! To je bilo regatavanje s genakerima od Splita do tu, gledajući po brojevima to je bilo skoro 10% regate. U jedrenju nakon toga sam u jednom trenutku izbio i na prvo mjesto, ali sam ostao na genakeru duže nego Ivica. On je to školski odradio i skinuo je genaker da pričeka jugo koje je dolazilo i s kojim smo jedrili dalje prema Glavatu. Kako je tu dolazio vjetar s nevere nisam htio žuriti sa skidanjem kad je naglo pojačalo, već sam s tim genakerom pojurio vani (u jednom momentu sam vozio 11-12 milja) te sam se čak našao i malo ispred njih. Fabijan je tu bio blizu nas dvojice, ali je bio dosta desno a nevera ga je bacila još desnije. Tako da smo sad već prvih 15-20% regate bili na par stotina metara udaljenosti. Onda je krenula orca. Ja sam manji brod pa sam počeo zaostajati. Ovu dionicu je Fabijan izvrsno odjedrio i čini mi se da je Ivica napravio grešku kao i ja prilikom promjene floka. Imali smo previše želje i srca pa smo jedrili s laganim flokovima (Class 40 i Seascapeovi imaju flokove jednakih površina, a razlikuju se samo u debljini materijala). Praksa na ovim novijim konceptima brodova je da ako nisi siguran onda se digne deblje jedro. Tako smo ja i Ivica jedrili srcem i forsirali smo laganije flokove, a ja sam kasnije kad sam trebao mijenjati na težeg izgubio priključak s dvojcima koji su bili u blizini, a bili su mi idealni da vidim gdje sam sa svojim jedrenjem. Za to vrijeme su mi njih dvojica pobjegli, a Ivici je pobjegao Fabijan zbog istog problema. Zatim je pala prva noć i ja sam se odlučio na taktiku koju sam naučio od Prižmića i Đidara s ranijih regata. Mi smo s malim brodovima jedrili kroz kanal između Hvara i Paklenjaka. Zatim smo se na pola puta između Šćedra i Korčule prebacili tako da bi izbjegnuli maretu. Tu smo se uspjeli održati na svojim pozicijama, a čak smo uspjeli i proći neke od manjih brodova koji su jedrili na otvorenom, na valu. U ovoj dionici je Ivica nadoknadio razliku koju je napravio Fabijan. Napravio je riskantan potez prebacivanjem prema Lastovu ali je tamo dobio neki vjetar koji nitko od ostalih nije imao. Tada ga je sustigao i opet su njih dvojica bili na 50-100 metara. Tako su njih dvojica nastavili od Glavata prema Palagruži i mislim da su imali fenomenalnu regatu na defacto istim brodovima. A ja sam imao zaostatak koji je bio toliki da sam još imao dovoljno vremena u rezervi da ih pobijedim po premjeru. A kod obilaska Palagruže javlja se situacija koja se može usporediti sa Splitskim vratima.Naravno, ovisno o vremenskom modelu po kojem se jedri. Oni su do nje stigli oko 7, a ja oko 9, imali su sat i pol do dva prednosti. I kad se do Palagruže dođe tako rano onda oko nje još drži onaj noćni vjetar, neka kombinacija tlaka i temperature koja dozvoljava da se s njim odjedri najmanje pola puta prema Komiži. Tu su oni imali veliku prednost u odnosu namene ako ja ne uspijem okrenuti Palagružu dovoljno brzo. Nažalost to se i desilo, obilazio sam je oko sat - sat i pol. S obzirom da smo do cilja imali četrdesetak milja, a u jedrenju bi sigurno izgubio sat vremena u odnosu na njih s obzirom na dužinu broda, a također ulaze u novi vjetar kako se približavaju Visu, očekivao sam da se moje šanse tope i da ću i korigirano izgubiti. Što se tiče njihovog finiša on je bio napet kao i cijela regata do tada. Stalno su bili jedan pored drugog, izmijenjivali su se u vodstvu, a posljednjih dvadesetak milja Fabijan uspijeva steći blagu prednost zbog koje se Ivica odlučuje na riskantno obilaženje Biševa sa zapadne strane. Međutim Fabijan je nastavio po ravnoj liniji i stiže u Komižu pola sata ranije. Tada sam još samo ja ostao u igri. Imao sam ospred sebe dvije mogućnosti... da jedrim po zapadu gdje samo mogao očekivati da će termika koja je došla njima doći i meni, a s druge strane smo imali dva sustava malih neverina koji su prošli kroz polje i tu se više nije moglo ništa prognozirati. Oni su prošli kroz to bez nekih ekstremnih promjena, a jedini problem im je bio što ih je pred ciljem uhvatio neki levantin pa im je malo produžio regatu. Meni koji sam se tada nalazio na dvadesetak milja od cilja to bi promijenilo cjelokupnu situaciju jer nisam imao više ravnu crtu za dolazk do cilja već bi mi se jedrenje produljilo za petnaestak milja i izgubio bi sve šanse z apobjedu po korekciji. Tada sam se oslučio hvatati dvojac koji je bio ispred mene, Kabalina i Roubala. Njih dva su izvrsni jedriličari, na brodu moje dužine i stalno smo bili blizu, pa sam išao na to da me jedrenje na njih dodatno motivira. Tu sam se odlučio jedriti na buru koja je bila u prognozi, po kojoj sam imao šanse da ipak dobijem među samcima po korigiranom vremenu. Pogodio sam da će doći burin iza neverina koji je prošao preko nas, a tu se desila i zanimljiva stvar kojoj je pogodovala tamna boja mog broda i jedara. Osim Eloe u blizini je bilo još nekoliko dvojaca koji nisu skužili moju siluetu i nisu vidjeli da ja već jedrim po burinu. Išao sam super dok nije došla nova formacija oblaka koje ja nisam prepoznao i onda ta grupa dobiva vjetar sa zapada i ja ostajem par svjetlosnih godina iza njih. U tim trenucima kalkuliram koliko sati gubim, ali se pojavljuje nova šansa u obliku zida od oblaka koji su dolazili sa svježom burom. Inače u toj zoni, između istočne punte Visa i Sušca, javlja se crta za koju bura treba dosta da je prijeđe, ali zato s gornje strane Visa ona uvijek puše. U svakom slučaju bilo mi je kasno da nešto mijenjam i pokušavam na zapadu pa sam produžio prema ovom zidu. Imao sam sreće pa je ta bura stigla skoro pa momentalno, u desetak minuta, jer je taj zid gurala nevera. Tih 20-25 čvorova bure sam tu dočekao dosta dobro postavljen, uspio sam pripremiti prvi krat, ali mi je ostao lagani flok i bilo me je strah da će eksplodirati. Mislim da mi je prosjek brzine u toj etapi porastao na 9 čvorova... nisam imao vremena niti za spustiti se u kabinu i pogledati situaciju na instrumentima i laptopu provjeriti konkurenciju. Uglavnom dojurio sam do cilja i uspio sam smanjiti distancu od Eloe na tristotinjak metara. Stvarno neočekivan rasplet na kraju i došao mi je kao nagrada za to što sam se stvarno trudio na tom malenom brodu. Osim tog finiša moram još reći da je još jednom tih posljednjih desetak milja pred ciljem ponovno bilo najzanimljivije i najteže. Tada sam već vidio i da dosta dobro stojim po pitanju korekcije, pa sam se trudio da ne izgubim niti jednu minutu. I od želje ulijećem u najteži dio regate s dignutim laganim dubokim flokom. Već je krenula druga noć, umor, nestrpljenje, a vjetar standardno u Komiškoj vali značajno pojača. S prosječnih dvadesetak čvorova skače na trideset! Znao sam što me čeka pa kad su krenuli prvi refuli krećem s kraćenjem, ali me je odnijelo vani i izgubio sam skoro milju puta, a da sve bude zanimljivije vjetar ponovno pada. Ne preostaje ništa drugo nego ponovno dignuti sve. Sve je išlo dobro, ali pred kraj me ponovno hvata reful od 25 čvorova s punim jedrom i laganim flokom. Srećom reful pada vrlo brzo i dolazim do cilja. Još jednom moram pohvaliti moje protivnike. Jedrili su bez greške i odlično koriste navigacijske sustave i performance linije svojih brodova. Oprezni su i nisu riskirali neke nepotrebne poteze, manovre su im odlično odrađene... sve u svemu izvrne nove, svježe snage na solo sceni u nas. Za ovu regatu jedna od važnijih stvari mi je bila što sam morao u brod ubaciti još jedan akumulator. Oblačno vrijeme i duga ruta, a veliko opterećenje napajanja s instrumentima i autopilotom koji moraju raditi skoro cijelo vrijeme punim kapacitetom... 

Emil Tomašević, Petit Amie

 

Foto: Vinka Lišić - pred start u Splitu

Na moru je bilo dosta zanimljivo. Vjetar je vrtio sa svih strana, kako su dricevi davali moglo se sa zadnjeg mjesta doći na prvo. Vjetar nije bio pretjerano jak, 12-13 čvorova, u nekim momentima maksimalno 14-15 čvorova. Val je bio OK, jugo što je puhalo ranije nije iskopalo previše mora. U stvari jugo nas je pratilo do Glavata. U toj zoni sam napravio jednu grešku, ostao sam bliže Korčuli, a da sam produžio do Lastova mislim da bi uspio proći i Dubrovnika i Toto. Tu sam virao u krivom dricu i propustio šansu. Nakon Glavata prva dva broda (Dubrovnik i Toto) su nastavili jedriti po jugu, a nama je to stalo. Svi što smo tu bili smo dignuli genakere, ali samo su počeli padati jedan po jedan.Tu smo malo plutali... u stvari, trebalo je tu voziti s drifterom sve do Palagruže. U toj etapi sam se malo opustio i odmarao, pa su me sustigli Ola i Adio pameti. Morao sam se malo više angažirati da se odvojim od pratnje ali uspio sam. Onda nakon okreta Palagruže ja i Ivica smo imali match race na putu prema Komiži. Do Sušca smo baš pokrivali jedan drugog, malo ja, malo on... čak je i to razdoblje bilo dobro. A onda deset milja od Biševa krene bonaca, pa nevera, kiša. Mislim da me je tijekom cijele regate opralo deset kiša, a zadnje četiri kiše su bile sve ispred Biševa.Tu je mene i Ivicu udrila prva nevera, pa bonaca, pa opet nevera, pa je okrenulo na tramontanu, pa ponovno nevera iz tramontane, pa bonac i onda bura. Stvarno je bilo veselo i zanimljivo što se toga tiče. Puno se trebalo gledati oblake i taktički dosta raditi. Moram reći da je Ivica ovaj put to sve taktički izvrsno odradio! S obzirom na broj nevera koje su prelazile preko nas tebali smo imati i malo sreće. Jedna od tih posljednjih nevera nam je obojici genakere zalijepila za štraj pa ih je trebalo spašavati, dizati flokove... sigurno mogu reći da mi je ovo bila najzanimljivija regata ove godine. Za razliku od prethodnih regata ove godine jedan od pilota mi je napokon bio u funkciji i stvarno mi olakšao jedrenje. Nakon nekoliko servisera napokon sam ga uspio srediti uz pomoć Šime Stipaničeva. I moram reći da je bila ogromna količina smeća na moru! Udario sam tri puta u komade drveta, ne velike, najviše ga je bilo na potezu Glavat - Palagruža. Nije da su bili samo manji komadi i grane, bilo je tu komada od po nekoliko metara dužine, a i klasičnog smeća što ga je kurenat donio s juga.

Fabijan Roić, Crazy

Foto: Ivica Kostelić

 

Ovo je bila moja prva samačka regata, jedri se u prosincu kad je noć duga 14 sati i to je nešto sasvim drugo nego na treninzima ovog ljeta. Do Stipanske smo jedrili genakerima.. klasika.. pojalabandavanje, tu smo se držali svi. A kad smo okrenuli Stipansku nastavio sam voziti s genakerom jer mi se činilo da je brzina dobra, ali nakon par minuta je vjetar nestao... u sekundi je s desetak čvorova pao na nulu. Tada sam upao u problem s genakerom koji je otišao oko prednjeg štraja i tu sam ostao neko vrijeme klapati i pao među posljednje u floti. Za to vrijeme ostali su otišli uz Šoltu i probili se naprijed. Kad sam se napokon dokopao vjetra prošao sam veći dio tih jedrilica koji ipak nisu moja konkurencija. Tu je lijepo puhalo, između 10 i 15 čvorova, a bilo je i refula do 17. U toj skupini što je jedrila uz Šoltu je bio i Crazy i u tim trenucima sam se već pomirio s tim da ga neću više stići. Ali prije Glavata on odlazi pod Korčulu, a ja idem na Lastovo jer sam vidio na prognozi da će tamo biti jugo za razliku od levanta kod Korčule. U tim trenucima sma bio najjužniji brod i dobivam taj dric od juga s kojim vozim skoro 100 postotni VMG do Glavata dok ostali kod Korčule moraju orcavati. I tu sam uspio sustići Crazyja. Kasnije u noći upadam u neku lokvu koju zbog mraka nisam vidio... Onda je bila neka kratka tranzicija vjetra u buru, pa iza Glavata ponovno u jugo i onda stvarno ugodno jedrenje po jugu od Glavata do Palagruže. Vozio sam 70% vremena na Code 0 da bi ga kasnije zamijenio genakerom. Nakon Palagruže uspijevam prestići Fabijana. Zatim vjetar konstantno slabi... 6, 4, pa 2 čvora... Tada ga je malo sreća pomazila. Dok je bio meni s lijeva, s vanjske strane vjetar je okrenuo skoro za 180° i došao je na jugozapad i on s tim dricom me prelazi i samo odlazi sve dalje. Kasnije smo imali još dvije nevere, pljuskovi... E tu sam naučio još nešto... stavio sam drifter 5 minuta prije nego je udarila nevera! I onda sam u toj neveri, po pljusku, morao rolati taj drifter. Dok sam to radio morao sam otpasti i izgubio sam dosta dok sam ga pokupio. Tu sam u tim trenucima shvatio da ako smo se još nekako tu držali da ću ga dalje stvarno teško prestići. Tada se on postavio između mene i cilja i apsolutno je kontrolirao situaciju. Tada se odlučujem na potez obilaska Biševa i da ga tako zaobiđem. Ali ništa od plana jer je i njemu dobro puhalo, a ja sam očekivao da će visina otoka smanjiti tramontanu koja je tada puhala i da ću tako dobiti šansu. Ovo što smo bili nas dva s jednakim brodovima je bila vrhunska stvar. Da nije bilo tako bilo bi pomalo dosadno, ali ovako smo gurali jedan drugog i izvlačili maksimum.

Ivica Kostelić, Ola - Croatia Full of Life

Niti jedan od samaca nije spavao tijekom regate. Svi su kvalificirali regatu kao mali dulji sprint i s obzirom na česte promjene vjetra moralo se često reagirati. Konkretno, Ivica Kostelić je izbrojao da je 12 puta mijenjao jedra.S druge strane sva trojica su došli do limita jer bi treću noć već bilo dosta teže izdržati bez da se odspava neki duži period.

Kod njih je također i bitan element bila priprema hrane i pića prije regate. O tom dijelu samačke priče saznali smo par trikova od Emila Tomaševića:

Postoje neka pravila kojih se treba pridržavati. Obroci moraju biti što redovitiji, svako malo treba nešto pojesti.. da ne padne razina šećera u krvi, da se organizam redovito opskrbljuje energijom. Ali se ne smije koristiti hrana poput čokolade, sendviča s puno kruha i sl. Dok sam jedrio u Francuskoj od Isabelle Joschke sam naučio da pripremam sendviče iz kojih treba izvaditi "pupu", da ostane samo kora. Unutra se stavi nešto što ne spada u tešku hranu, pa da stvara neku nelagodu. Konkretno na ovoj regati sam pojeo 5-6 takvih sendviča tijekom prvog dana. Naravno, voće uvijek mora biti tu. Dobro je bilo i to što je vrijeme bilo ugodno pa se moglo komodno i pojesti i voziti brod. Po pitanju pića najvažnija je voda. Ako je moguće skuhati može se popiti i neki čaj ili kava ili ih jednostavno ponijeti sa sobom u termosici. Također su dobrodošli vitaminski napitci, ali koji nisu gazirani. Najveći posao je zadržati balans u glavi... da se ne "nabriješ" previše i prerano istrošiš... a za održavanje tog balansa je važne prehrana. A i jedan od trikova je brojanje popijenih boca vode, ne smije se dozvoliti dehidracija i disbalans elektrocita u organizmu.

 Što se tiče dijela regate u kojoj su jedrili dvojci tu se slobodno može reći da su bile dvije regate unutar jedne. Jednu regatu su imali Dubrovnik i Toto travel koji su jedrili na čelu flote i imali još jedan match race duljine 170NM, dok su se ostali trudili pratiti ih koliko mogu i nastojati korekcijom nadoknaditi napravljenu razliku. U principu se i cijela ova flota susretala s problemima na koje su nailazili solo jedriličari jer su obje flote bile izmiješane i stalno jedni drugima na vidiku.

Kao što smo već napisali, Dubrovnik je stigao u cilj prvi po realnom vremenu, Toto travel je završio drugi, a bili su dovoljno brzi i da zadrže svoje pozicije i nakon konačnog obračuna po premjeru. Najviše im se približila malena Eloa - J80 koja je nakon korekcije kasnila skoro dva i pol sata iza Tota. Iza Eloe je po korekciji završio Petit Amie i iza sebe ostavio turbo iskusnog Darka Prižmića koji je jedrio zajedno s Brunom Điderom na Munjeku F s kojim su već nekoliko puta sudjelovali i na Middle sea Raceu na Malti. Iza njih je završio Fast Wave 30 Farabut, ex. Beba Ema s kojim su jedrili Lovre Perhat i Marko de Micheli Vitturi, pa druga po veličini jedrilica, Elan 450 Adio pameti s posadom Pomorskog fakulteta iz Splita, Lukom Pezeljem i Markom Židićem. Oni su nakon korekcije za samo 8 sekundi bili brži od Crazy-a!

Posljednja na jednoznamenkastoj poziciji bila je Croatia Full of Life, a na preostalih 8 mjesta ostali dvojci.

Priče posada ćemo započeti s izjavom Vedrana Kabalina koji je zajedno s češkim jedriličarem Pavelom Roubalom jedrio na Eloi. Inače, za neupućene, riječ je o dvojcu koji je ostvario karijeru na jedrilicama klase Mini 650 i sudjelovao na regati Mini TransAt 2017. godine.

Nama dvojici je bila ovo prva prilika da se vidimo nakon Mini TransAT-a, malo smo evocirali uspomene i to, a što se tiče same regate stvarno smo uživali.Odjedrili smo stvarno koncentrirano. U stvari s Eloom drugačije nije ni moglo jer je to jedrilica niske siluete, uska i osjetljiva, pa sve treba odraditi stvarno kako treba. Spavali smo minimalno, par puta po dvadesetak minuta tako da nismo bili skroz zgaženi. Brodić je super... malo pati u orcu, ali mali je... Samo jednom smo stali u bonacu pa možemo reći da je s te strane isto bilo sve kako treba... Ono, stvarno smo uživali... dosta drugih ljudi koji već dugo jedre na toj regati, pa Pavelovi prijatelji iz Češke, noć na moru... njima je to bio nesvakidašnji događaj. Kao što kažu, izlazak iz "comfort" zone. S druge strane meni je ta comfort zona more i boravak na njemu. Organizacija je bila bomba! Svaka čast cijelom timu... jednostavno, efikasno, zabavno... vidi se da ljudi to rade s užitkom. Što se tiče mog brodića mislim da mu je ovo bio gornji limit njegovih mogućnosti. Ja s njim definitivno ne bi mogao sam odjedriti ovu rutu, tako da je srećom Pavel pristao ići sa mnom. Tako da za dogodine ću vidjeti kakva će prognoza biti. Ako bude slično i nađem nekog istomišljenika dolazim opet s Eloom!

Vedran Kabalin, Eloa

I stigli smo do najbrže dvije jedrilice. Vječnog favorita na svim regatama na kojima se pojavi, Farra 40, Toto travel i hrvatskog proizvoda, Enavigo 39P pod imenom Dubrovnik.

Obje jedrilice su visokih sportskih performansi i s posadama koje imaju pregršt i pomorskog i regatnog iskustva. Na Totu se jedrili Mario Hrvoj i Mario Škrlj, dok su Dubrovnikom upravljali Denis Vukas i Ivo Kvestić.

Mario Hrvoj je već jedrio solo na Sv.Nikoli, samo što je to bilo s njegovom prethodnom jedrilicom, Elanom 350 pod imenom Elanka II. Drugom Mariju je ovo bio prvi nastup na ovakvom tipu regate. Najznačajnije rezultate jedriličarske karijere je ostvario u klasi IOM iz koje se može pohvaliti brončanom medaljom sa Svjetskog prvenstva klase 2009. na Barbadosu.

Vrijeme je bilo super, toplo. Mi smo vozili match race s Dubrovnikom. Bilo je 12 sati orce. Uspjeli smo skoro cijelu regatu odraditi po jugu i samo nam je pred Visom zabonacalo. Za razliku od svih prijašnjih regata na kojima sam sudjelovao ova je bila najmanje stresna i mislim da je ovaj potez s otvaranjem regate za dvojce izvrsna stvar. Od ranijih po nekoliko jedrilica do ovogodišnjih 18 posada. Po ovakvim uvjetima regata je u stvari malo duži Sušac. Jedino što nam je bilo loše na regati ej to što smo morali genaker ostaviti u moru. Za to nam je kriv autopilot kojeg nemamo (smijeh). Ulogu autopilota kod mene na brodu čini boca koju uglavim pored kormila. Boca je ispala iz ležišta, brod je zaorcao i genaker je pao u more. Brodom smo prešli preko njega, zapeo je ispod kolombe i više ga nismo mogli otpetljati pa smo ga morali prerezati i pustiti da potone. Još je samo jedna situacija bila bez koje smo mogli. Pred samim ciljem smo pokisnuli do kože. Nakon kiše je zabonacalo i nismo mogli ući u cilj bar sat vremena!

Mario Hrvoj, Toto travel

I za kraj je ostao još Dubrovnik, jedrilica koja je početkom ove godine doživjela značajne promjene u vidu produljenja. U konzultacijama s projektantom dubrovčani su produljili svoju jedrilicu oko pola metra. Kažu da su mu tim potezom poboljšali neke od performansi. Na ovoj regati se pokazalo da u svim kutevima jedrenja ima vrlo slične brzine kao i Farr 40.

Dvojac koji ga je doveo do pobjede je poznat svima koji duže prate jedrenje u nas. Denis Vukas, jedriličar koji je u svojoj mladosti bio jedan od naših najboljih laseraša, a u periodu prije porinuća Dubrovnika i jedan od naših boljih jedriličara u klasi IOM. Drugu gvardiju je držao Ivo Kvestić koji je također jedriličar s pedigreom, a u posljednje vrijeme se njegovo ime najčešće spominje uz jedrilicu Lero. S njom sudjeluje na regatama po južnom Jadranu, a sigurno mu je jedan od dražih trofeja dominantno osvajanje prošlosezonske Lige Orsan.

Kako je bilo... evo lijepo! Gradele, žar, ispeklo se mesa, vino, vrhunsko društvo i to je najbolja regata (smijeh). A regata... hmmm... Kad smo došli na Jabuku ja sam ekipi rekao: prognoza je takva i takva, Komoricu ćemo okrenuti među prvima, idemo dalje. Držat ćemo se Mula i Drvenika, pravac Vis, okrenut ćemo Jabuku i za objed smo doma. I krenulo je dobro, držali se plana sve dok nismo uletjeli u bonacu. I onda nismo stigli na ručak, nismo stigli ni na večeru, već smo stigli na doručak u Vodice. I onda sam sad opet napravio plan: Ivo, startamo, okrećemo Maslinicu u podne, okrećemo Glavat u ponoć, Palagružu ujutro u 5 i za objed smo u Komiži. I za nepovjerovat, ovaj put sve se poklopilo! Pogodili smo sve što smo trebali pogoditi! A Toto nam nije dao disati! N ismo mogli ni mrdnuti od njih. Mi smo mislili da ćemo tu i tamo malo odmoriti, ubit' oko, pojesti... ma kakvi... mi okrenemo, on okrene. Stigne dric i mi okrenemo, za 15 minuta ajmo provjeriti gdje je Toto a oni ponovno nama za petama. Srećom padne mrak, izgubili se trackeri i mi više nismo vidjeli njega niti on nas i onda smo se razdvojili. Palagružu smo okrenuli u 5 ujutro. Dignuli genaker i nadali se da će jugo izdržati do kraja.Kako je vjetar dizao mi bi se spuštali, kako je padao mi bi se dizali, a Toto se nakon Palagruže s Code 0 dizao prema Sušcu. Tek ujutro kad je svitalo vidjeli smo ga na horizontu i kad smo ih kasnije pitali što su tamo radili rekli su nam da su išli riskirati pa ako prođe, ali eto nije im prošlo. A mi smo s druge strane odjedrili školski. Inače na startu je Toto bio i bolji od nas. Mi smo nakon starta napravili pojalabandi otišli prema Šolti jer smo se htjeli odvojiti od kopna i računali smo da tamo možda ima malo više vjetra. Oni su s druge strane tražili vjetar uz Čiovo, ali ipak smo mi u sredini kanala imali jači vjetar. Na Maslinicu smo stigli doslovno preklopljeni, dvije dužine su bile između nas. Onda smo istovremeno krenuli sa skidanjem genakera. Mi smo to odradili bez greške,a oni su zakočarili... genaker im je upao u more i na kraju su ga tamo i ostavili. U orci koja je bila u nastavku Toto nas je počeo stizati ali smo mi malo promijenili trimove, pa smo do Glavata držali i njegov kut i njegovu brzinu. Praktički smo sve diktirali i on nas je mogao samo pratiti. Kad smo krenuli prema Palagruži oni su se počeli dizati s nadom da će više na jugu pronaći jači vjetar. Od toga nije bilo ništa tako da su u stvari više izgubili nego što su dobili. Mi smo s druge strane vozili donju parabolu jer sam znao da će prije Palagruže ukrmiti. Inače kad se približavaš Palagruži vjetar više okreće prema istoku. Tako da je pred Palagružom njih više ukrmilo nego nas. Kad smo išli prema Visu mi smo sad išli vanjskom stranom jer sam očekivao da će pred Komižom vjetar više okretati na jug. Pa dok smo imali ovaj više istočni vjetar oko Palagruže krenuli smo sa spuštanjem prema Biševu, pa smo se kasnije dizali. Oni s s druge strane išli obrnuto, s Code 0 su se dizali, pa se kasnije spuštali... vidjeli su da ne mogu za nama pa su išli u kontru ako dobiju, dobiju.

Denis Vukas, Dubrovnik
Foto: Facebook regate
Organizaciju ovogodišnje regate na sebe su preuzeli Damir Mitrović, Sandi Lulić, Goran Martinović, Nikša Radišić, Mario Lulić, Lovre Konda, Marin Petrić, Sani Šitić.

 

Naslovna foto: Facebook regate