Sanija Delića iz Splita mnogi poznaju kao vrsnog jedriličara i riggera, a ove godine mnoge je iznenadio kad je u svoj životopis dodao i autorstvo jednog romana.

U romanu naslova Eldora opisan je jedan transfer kojeg je napravio prije mnogo godina... putovanje od Splita, pa preko Rima do Istanbula, a onda Turskim cestama do luke u kojoj je preuzeo jedrilicu s kojom je doživio mnoštvo peripetija na plovidbi do Trogira.

Da ne bi krivo pomislili, ovdje nije riječ o klasičnom putopisu, već o djelu u kojem se isprepliću vremenska razdoblja, ljudi, događanja na moru... tekstu koji treba pročitati. Da se ne zaplićem puno u pokušaju opisa, najbolje da sami pročitate dva isječka koje je izabrao autor:

Vrijeme je  u plovidbi najvažniji faktor. Nije to samo ono atmosfersko stanje, koja je temperatura, jeli kiša ili sunce, ima li vjetra ili je bonaca, nego je to brzina u uskoj povezanosti sa količinom događaja. Vrijeme na moru nije isto kao na kopnu. Povezano je svjetlom i tamom. Nakon nekoliko dana navigacije vrijeme poprima ta dva perioda uz male segmente međuvremena, zora i suton. Sat polako nestane i jedino je bitno okretanje zemlje oko osi.

Različito je kad putuješ zajedno sa silom ili uz silu. Brzina sile i brzina puta u prvom slučaju može biti ista, pa vrijeme ima mali otpor. Usprkos sili stvara se puno otpora, vrijeme teže prolazi. Deset sati niz silu i deset uz silu u konačnici stvara energetsku razliku koja je mjerljiva u vremenu. Na primjer: brže ćeš oporaviti tijelo od umora stvorenog niz silu. U plovidbi uz vjetar je teško biti u kabini nekoliko sati a sa jedrima u krmu spavaš kao u kolijevci. U ovome se ne razlikuje kormilar i članovi posade koji se odmaraju. Kada jedriš brzo i glisiraš, u kabini je udobno i dobro za povrat snage. Uz vjetar brod posrće, skače po valovima, propada, uvija se i zvoni. Zalijevaju ga valovi, ljulja ga i naginje. Kormilar se muči sa kormilom i jedrima, mokar je i tjelesno napet. U kabini je paralelni svijet, ne vidiš ništa ali zato čuješ razornu igru zvukova. Umor od kormilarenja teže nadoknađuješ boravkom u kabini jer udaranje valova i proparajuči zvukovi udaranja svega i svačega izbacuju iz ravnoteže. Kunjaš u košmaru. Vrijeme odmora brzo istekne a pola si odmoren. Na palubi tvoja smjena nikako da prođe, kazaljke sata se gotovo ne miču a umaraš se i gubiš energiju. Sada si izgubio pola od one polovice sa kojom si došao na palubu. Na 25 posto si i od umora lakše zaspeš pa se digneš na 60 posto. Sada si na palubi 10 posto jači nego prethodnog puta i tako se to vrijeme vijugavo mijenja. Uvlači se u tvoj sistem postojanja i jedino je bitno kako ga iskoristiti da se energetski postotak i prevaljeni put povećavaju.

Kada se preskoče tegobe metabolizma i nevjerojatnih snoviđenja pa postaneš gladan i počneš piti i jesti negativna energija se počne pretvarati u pozitivnu. Ne sva ali jedan dio ti počne puniti baterije. Lagana je to struja, ne osjeća se i radi ako je prepoznaš. Energija se čuva disanjem i otkucajima srca i uz ovu sačuvanu i onu primljenu iznenada se počne dizati iznad 100 posto. Sada nevera i oluja nije problem ali samo ako ti je brod dobar i čvrst. Postotak energije može visoko poskočit , postaneš dio sile i nestane svakog straha. Ribari sa kopna će gledati masnu, crnu oblačnu masu, prošaranu munjama u kontrastu za zapjenjenim morem. Huk vjetra nadjačavat će njihove glasove i kada promisle kako je dobro da su vezani u luci i kako je nemoguće da netko iz tog pravca dođe, vidjeti će kako iz crnila iskače brod kao kroz vremenska vrata.

− Znaš li što o Cervantesu? − nakon male stanke obrati se Sani Mitotakisu. 
− Znam da je napisao Don Quijotea i ništa više. Gledao sam jednom taj film i mogu ti reći da nisam bio nešto oduševljen. Sjećam se samo da je na konju jurišao prema vjetrenjači, a onda ga je krilo pogodilo u glavu pa se prevrnuo s konja. Ja sam ribar, već sam ti rekao, ja čitam samo novine. 

Uzme kratku pauzu.

− Nego, nešto ću ti dati. Ovdje sam to sakrio kada sam se vratio − popne se preko procijepa u zidu i dohvati jedan malo izbačeni kamen. Stajao je tako priljubljen licem uza zid pa ispruži drugu ruku koliko je mogao i izvuče sa strane staru opeku iz zida. Nije mu bilo lako tako stajati razapet, jedva je vršcima prstiju uzeo iz udubine nešto u zamotuljku od tkanine.
− Uf, bio sam dosta mlađi kada sam ovo spremio. Još koja godina i više ga ne bih mogao doseći − zadihano će.
− Evo, ovo sam dobio od jednoga Čukča. Oni su iz regije Čukotke, iz prastara plemena skroz gore na sjeveru, iza Aleuta, žive u ruskom ledu. Spasio sam mu život kada sam ga izvukao iz mora. Došao je poslije nekoliko dana i poklonio mi u znak zahvale Pelikena.

Odmota iz tkanine čovječuljka. Čovječuljak je bio napravljen od kljove morža, visok kao dlan, glavom nagnutom unatrag, sa stisnutim zakošenim očima i velikim osmijehom. Nije imao izrađene ruke ni noge, isticao mu se okrugli ispupčeni trbuh na kojem je i stajao. Moglo se u njemu pronaći sličnosti s Budom.

− Ovo je njihovo božanstvo, Bog radosti, zovu ga Peliken. Čukč je rekao da je figurica stara koliko i ljudi, spominjao je podrijetlo iz ledenog doba. Meni je simpatičan, nosio sam ga svugdje sa sobom, a kada sam se prije dvadeset godina vratio, sakrio sam ga ovdje. Evo, uzmi ga − pruži Pelikena Saniju.
Sani osjeti kako je gladak, fin za držanje i težak.
− Zašto mi ga daješ? 
− Nema smisla da stoji ovdje. Još malo i ostao bi tu zaboravljen, možda zatvoren u rupi zauvijek. Oslobađam ga, neka dijeli radost. Tko zna tko ga je sve imao i gdje je sve bio, vrijeme je da se opet pokrene.

Sani je stiskao Pelikena i činilo mu se da osjeća nekakvu toplinu što je dolazila iz njega i širila radost prema srcu.

− Hvala, prijatelju. Poklon je vrijedan. Tražiš li što zauzvrat?
− Ništa, brate. Odnesi ga kamo hoćeš. Tvoj je.

Kada su se vratili do broda, Šimun je stajao na pramcu spreman za podizanje sidra. Sani iz brodskog spremišta na krmi izvadi dobar konop od petnaest metara, bilo ih je tu nekoliko komada, ovaj jedan sigurno neće nedostajati. Zavitla smotuljak konopa prema Mitotakisu, a ribar ga spretno uhvati.

− Promijeni konope od veza. 
− Hvala, taman mi je ovo trebalo.
– Adio, moreplovci, ručak je bio izvrstan, odavno nisam pojeo bolju kokoš! − Mitotakis mirno odvesla u mandrač. 

Digli su sidro i isplovili lagano pogonjeni motorom jer je pala potpuna bonaca. Kada se Šimun s pramca vratio do kormila, Sani izvadi figuricu iz džepa i da je Šimunu.

− Asti šta je dobar! – oduševljeno će Šimun.
− To ti je bog radosti, Peliken − reče Sani i ispriča Šimunu sve što je rekao Mitotakis.
− Nisam znao da postoji, ali sviđa mi se – uzvrati Šimun.
− Eto ga tebi.

Šimun je stiskao Pelikena, a usne su mu se raširile u radostan smiješak.

− Ima nešto u njemu. Peliken je već trojicu razveselio u samo deset minuta − pomisli Sani. Čak mu je na tren bilo žao što ga nije zadržao, a onda brzo odbaci tu misao jer se sjetio svemirske kugle zamotane u čarapu. Bolje da je kod Šimuna, nije lako to sve imati.

Svi koji roman žele cijeli pročitati mogu ga naručiti direktno kod Sanija, a njega možete kontaktirati preko maila na ovom linku.