Nakon što je Ivici Kosteliću potvrđena kvalifikacija na ovogodišnje izdanje velike transatlanske regate Route du Rhum - Destination Guadaloupe, stiglo je i vrijeme kad se treba odrišit cima. Nažalost, ubrzo nakon starta Ivica se morao povući iz regate, a ovdje na jednom mjestu možete pronaći kronologiju svih događanja.
5. studeni 2022.
Zbog ekstremne vremenske prognoze za iduća 2 dana, organizacija je odlučila odgoditi start regate. Čestitke svim jedriličarima koji su se zauzeli za sigurnost svih natjecatelja!
Odgoda starta i vremenski uvjeti
Već nam je tjedan dana jasno da će vrijeme od nedjelje do utorka biti vrlo loše. Pa pogledajmo detaljnije o čemu se radi.
Route du Rhum je težak izazov za jedriličara jer starta sa sjevernog Atlantika i spušta se prema Karibima, u smjeru jugozapada. Sjeverni Atlantik je zona velikih ciklona koje prelaze ocean iz smjera Sjeverne Amerike prema Europi, a kretanje vjetra u cikloni je suprotno od kazaljke na satu. Te ciklone su obično na jugu blokirane velim poljima visokog tlaka zraka (anticiklona) te od njihove granice počinju pasatni vjetrovi koji pušu sa istoka prema zapadu. Za razliku od vjetrova u ciklonama koji donose hladan i nestabilan zrak, pasati su generalno umjereni i stabilni vjetrovi.
Problem je što zimi ciklone prodiru znatno južnije nego tijekom ljetnih mjeseci što jedriličarima koji startaju iz neke od luka sjevernog Atlantika produžuje put do ulaska u pasate i prisiljava ih da se duže vrijeme probijaju kroz nepovoljne vjetrove iz smjera jugozapada što pušu na prednjim stranama ciklona, a koji su u pravilu vrlo snažni te podižu veliko more.
Ove godine imamo nekoliko čimbenika koji će još dodatno otežati regatu odnosno vremenske uvjete. Prvo, postoji širok pojas ravnomjerno raspoređenog tlaka zraka u središnjem dijelu sjevernog Atlantika u kojima vjetrovi pušu sa zapada preko cijele širine oceana, što podiže velike valove prema Europi. Takav raspored izobara stvara pogodne uvjete za rađanje sekundarnih ciklona pa je učestalost ciklona veća, a one prodiru južnije nego što je uobičajeno. Drugo, polarni jet stream nalazi se nešto južnije nego obično i treće, kao posljedica gore navedenog, zona pasata potisnuta je južnije nego inače.
Trenutna situacija relevantna za naše razmatranje je sljedeća: duboka ciklona nalazi se sjeverozapadno od Irske. To su u biti ostaci oslabljene tropske ciklone "Martin" koja se iz područja Bermude premjestila u sjeverni Atlantik slijedeći obalu Amerike. Ciklona u jugozapadnom sektoru razvija vrlo aktivnu hladnu frontu koja će udariti u vrh Bretanje u noći s ponedjeljka na utorak s južnim i jugoistočnim vjetrom od 50 čvorova.
No, to nije sve. Zbog gore spomenutog rasporeda izobara, vjetar gradijenta puše cijelom širinom oceana iz smjera zapada i na ulasku u La Manche podiže valove do 6 metara visine. Tome valu iz smjera zapada treba dodati val kojeg će proizvesti južni i jugozapadni vjetar u fronti, što znači da će valovi biti ukriženi i dosezati do 8 metara visine. Ali ni to nije sve...
Routing predviđa ulazak flote u frontu u zoni izlaska iz La Manchea, sa morskom strujom od 4-5 čvorova kontra vala, što formira strme valove koji se lome. Da bi stvar bila zapaprena do kraja, na izlasku iz La Manchea postoji široko područje TSS-a (Traffic Separation Scheme) kroz koje prolaze veliki komercijalni brodovi što plove kroz najprometniji kanal na svijetu. Jedrilice iz regate ne smiju ulaziti u tu zonu. Problem je što, u slučaju havarije, jedrilice vrlo lako mogu biti odnešene u zonu TSS-a, u "stampedo" velikih brodova, što bi službama traganja i spašavanja uvelike otežalo, ako ne i onemogućilo, ionako težak posao.
Stoga su sve klase održale svoja vijećanja jučer uvečer. Mi, članovi Klase 40, glasali smo za odgodu starta s 80 postotnom većinom "za". Na kraju su i nadležne službe također upozorile na ozbiljnost situacije te je organizator tijekom jutrošnjeg skipper briefinga obznanio da će odgoditi start .
Foto: Ivica Kostelić
Ta odluka nije laka za organizatora tako velike regate i ona za sobom povlači veliki logistički, a i financijski teret. Usprkos toga, odluka je jedina ispravna i uzima u obzir sigurnost jedriličara. Bio sam u sličnim situacijama tijekom skijaške karijere, kada se govorilo o otkazivanju utrka i bilo mi je drago ovdje vidjeti samoorganiziranje natjecatelja koje bi mnogim sportovima moglo poslužiti kao primjer.
Još uvijek čekamo informaciju o novom vremenu starta, koji će se dogoditi u utorak ili srijedu.
8. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM D-1
Foto: Miroslav Zadravec
9. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM Dan D
Startali smo! Uskoro stiže izvještaj o prvom danu, a u međuvremenu me možete pratit na ovom linku.
Foto: Vincent Olivaud
10. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM D+1
Noć iz pakla. Dok sam spavao, procurio je balastni spremnik te sam našao 300L vode u brodu nakon buđenja.
Autopilot je nekoliko puta otkazao poslušnost. Pukao mi je innerstay te sam morao jako puno truda uložiti da improviziram novi. Uspjelo je.
Trenutno jedrim u vjetar od 20-25čv, puno je lupanja, ali za sad sve drži.
Ne mogu koristit stražnji balast jer i dalje propušta. Daljinski autopilota ne radi.
Na rubu sam snage, ali idemo dalje!
Mislio sam da sam gotov.
Foto: Saša Drobac
11. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM D+2
Biskaj je bio obasjan mjesečinom koja se prelijevala preko velikih oceanskih valova. Uopće nije romantično, pomislih. Bilo je 01:30 u noći. Ja sam bio na vrhu jarbola.
Kada sam startao regatu, nisam mislio da će se tako brzo pretvoriti u neželjenu odiseju. Počelo je prve noći. Povoljan vjetar uz sjevernu obalu Bretanje, cijela flota jedri na okupu i svi jedre odlično. Nakon što sam nekoliko sati bio zaokupljen utrkivanjem, čas trimajući jedra, čas provjeravao navigaciju, uzeo sam 20 minuta za spavanje. Probudim se uz neugodno bućkanje vode u kabini, a u zavjetrinskoj strani broda imam što za vidjeti: sve pliva u vodi. Provjeravam otkud tolika voda u brodu i otkrijem da propusta čep stražnjeg balasta koji nosi oko 400 litara mora. Najmanje pola od toga sada je iscurilo u kabinu. Počinje akcija ispumpavanja koja mi je uzela puno energije. Bez obzira na nevolju, treba se nastaviti utrkivati.
Oko ponoći, kurenat je protiv nas, a to znači da je vrijeme za prokušanu taktiku: odlazak u plićinu. Tko je u plićem moru, taj ima manji kurenat. Vidim ogromnu lomljavu valova 50 m od mene. Neugodan prizor u noći, ali treba ostati pribran. Brod ide dobro. Ubrzo vidim da je netko nastradao u plićini. To je brod “Leclerc”, a na njemu je moj prijatelj Antoine Magre. Užasno je vidjeti prijatelja u takvoj nevolji! Nasukan, prepušten na milost i nemilost valovima i struji. Zovem ga na VHF, ne javlja se. Sigurno ima važnijeg posla. Kasnije sam čuo da su ga evakuirali s broda pomoću helikoptera. Plovilom se vjerojatno nije moglo doći do njega od lomljave valova.
U praskozorje se približavam Ouessantu, vrhu Bretanje koji označava ulaz u ocean. Vjetar pojačava na 20-25 čvorova, orca i veliki val. Vrijeme je za prelazak na manje jedro. Postavljam štraj, podižem trinketu, ali štraj pukne pod pritiskom. Jedro lupeta na vjetru i skupljam ga s puno muke jer ima puno vjetra, a brod strašno poskakuje na valovima. Morao sam otpasti od vjetra i tu počinjem gubiti svaku prednost nad konkurentima koju sam strpljivo gradio kroz noć. Bez štraja se ne mogu utrkivati, pa što ću sad? Calliste mi daje ideju preko telefona i idem isprobati. Rekao mi je da pomoću dyneeme nadomjestim puknuti dio, ali ja sam smislio nešto još čvršće. Odrezao sam kraj rezervnog podigača i vezao ga na duplo. Sada štraj može podnijeti veliku silu. Sve to vrijeme morao sam jedriti niz vjetar i prešla me je cijela flota. Ali uspio sam izimprovizirati štraj i nastaviti regatu. Prvi put.
Oko Ouessanta bilo je baš gadno i pet-šest brodova otišlo je na tehničko zaustavljanje u Brest. Cijeli dan bilo je sumanuto udaranje u ukriženo more u orcu. To su takvi udarci da biste inače mislili da će brod puknuti od te siline. Ali naviknete se i većinu tih udarca ni ne registrirate, osim nekoliko iznimno jakih poslije kojih ipak bacite pogled na jarbol da se uvjerite stoji li još. Poslije jednog od takvih udaraca, a bila je već noć, vidim da se od vrha jarbola odlomilo navigacijsko svjetlo, tricolor. Lelujalo je neko vrijeme, a onda se otrgnulo i zauvijek napustilo brod. Ono što me vise brine je ono što je ostalo gore. vidim, odlomio se cijeli karbonski nosač s vrha jarbola, a na njemu su VHF antena i vjetrulja rezervnog autopilota i sada odnio divljački mlate oko vrha jarbola dok se brod nesmiljeno propinje i udara na valovima. Ode VHF, ode rezervni autopilot, ali hoće li vjetrulja glavnog autopilota izdržati to mlataranje? Samo da je ne zakači, inače je igra završena.
Prema očekivanju, glavni autopilot je počeo gubiti kontakt i povremeno se isključio ili krenuo u manevar. Bio je to početak kraja. Antena i rezervni autopilot će udaranjem dokrajčiti i vjetrulju glavnog autopilota ili će mu oštetiti električne kablove, što se već događa. Ostaje mi samo učiniti ono najluđe. Popesti se na jarbol.
Okrenuo sam niz vjetar i pripremio uspon onako kako me učila Julia Virat. Mrkli je mrak, 20-ak čvorova vjetra. Amplituda jarbola bila je velika od njihanja broda. Uspeo sam se do drugog križa, tu me je počelo bacati izvan kontrole. Odlučio sam se spustiti, njihanje je preopasno. Okrećem brod prema jugu, nadajući se da ću za nekoliko sati naći mirnije more za ponovni uspon na jarbol. Autopilot je stalno otkazivao i nisam mogao spavati. More nije bivalo ništa mirnije, a ni vjetar nije slabio. Očajan, razmišljam o odustajanju. Ovaj dan bio je previše i za mene.
Foto: Saša Drobac
Okrećem prema Lorientu. Ako se uvjeti ne smire, napravit ću tehničko zaustavljanju u toj luci, udaljenoj oko 70 milja. Približavanjem obali more se ipak smiruje. Pilot stalno otkazuje, krajnje je vrijeme da ga pokušam spasiti. Ocjenjujem da je vrijeme povoljno za ponovni pokušaj. Vjetar je 15-20 čvorova, more malo ravnije.
Penjanje solo na jarbol u noći na valovitom oceanu: teško da ima nešto strašnije. No, tu je primjenjiva stara, prokušana formula sa Streifa: to beat the beast, you have to be the beast. Samo koncentracija i čvrstina volje. Dolazim do vrha. Razbacuje me na sve strane, ali grčevito se držim kako god mogu i znam. Skidam slomljenu vjetrulju, ali ne uspijevam skinuti VHF antenu; nju ostavljam gore. Spuštanje je jednako teško kao i uspon. Ali stižem sretno na palubu uz osjećaj velikog olakšanja.
Antena je mlatarala do jutros, autopilot je otkazao još dva puta, a onda je antena pala s jarbola i od tada autopilot radi bez greške. Uspio sam nastaviti regatu, drugi put.
Prvih 36 sati za mene ovo nije bilo utrkivanje nego je bilo preživljavanje. Izgubio sam sve pozicije, ali još sam tu i nastavljam regatu.
Bio sam na rubu odustajanja.
U oceanskom jedrenju glavni protivnik je sam ocean.
13. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM D+3
Poslije one noći kada sam se popeo na jarbol, oprezno sam počeo stiskati brod i pratio kako se ponaša. Glavni autopilot, koji mi je sada i jedini, povremeno bi gubio kontakt i to je definitivno uslijed oštećenog kabela negdje pri vrhu jarbola, od kuda sada vire žice koje su nekada povezivale VHF antenu i vjetrulju rezervnog pilota. Kada brod udara u valove, pilot gubi kontakt i prekida rad; što nije slučaj kada je more mirnije i nema udaraca. Nažalost, gubitak autopilota u pravilu znači i momentalni gubitak kontrole, kretanje broda u neželjeni manevar, crash gybe ili crash tack, koji često završava oštećenjem opreme ili pucanjem jarbola. U mojem slučaju srećom nije bilo posljedica na opremu, ali je gubitak kontrole krajnje neugodan osjećaj, pogotovo ako u tom trenutku spavate ili, ne daj Bože, vršite veliku nuždu. Šalu na stranu, autopilot je ključan i bez njega jedriličar samac ne može funkcionirati normalno.
Stoga me najviše od svega brine stanje mojeg autopilota i počeo sam razmišljati o tehničkom zaustavljanju da se pilot dovede u red. Dok sam tako razmišljao, jedrio sam u noći s code zero i stiskao da se malo približim pobjeglom pelotonu. Vidio sam da se code čudno ponaša i vidim da je poderan. Još i to! Ima li kraja lošoj seriji? Rupa je velika oko metar i pol na gornjoj trećini jedra. Pogled na vremensku prognozu učini me još vise potištenim. Gdje su pasati? Zašto umjesto njih vladaju divlje ciklone tako daleko na jugu? Je li i to posljedica klimatskih promjena?
Foto: Miroslav Zadravec
Moram napraviti tehničko zaustavljanje, probati dovesti autopilot u red i možda popraviti jedro. Obavijestio sam regatni odbor da odlazim u La Coruñu. Cijeli dan tučem orcu po groznim uvjetima ukrštenog mora. Teški uvjeti i za ljude i za brodove. Autopilot je otkazao sedam puta tijekom dana, od toga jednom kad sam spavao. Navečer sam se domogao mirnijeg mora sjeverno od rta Finisterre. Mjesečina, lagodnih 10 čvorova južnjaka i diskretni šum mora što klizi po trupu broda. Našao sam i vremena da napišem ove retke. Ništa ne odaje da se samo 200 milja zapadno odvija prava drama u regatnoj floti koja je upravo ušla u hladnu frontu. Mojem pajdašu Aurelienu Ducrozu pao je jarbol, isto kao i jedinoj skiperici na brodu "La Boulangere", jedan trimaran se prevrnuo, a još dva Class 40 su okrenula prema La Coruñi na popravke. Želite čuti još nešto? Večerašnja fronta je slabija od one koja dolazi u ponedjeljak... Pa sad vi procijenite u kakvoj sam ja situaciji.
P.S. hvala team captainu Callisteu i specijalcu Mireku što iz daljine uređuju moj tehnički stop u La Coruñi. Dečki, hvala. S obzirom da je sutra nedjelja, neće biti lako izvršiti popravke, a s obzirom na vremensku prognozu, možda ne bi bilo zgorega skočiti u obližnji Santiago de Compostela.
13. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM D+4
Tehnički stop je prošao uspješno i zahvaljujem se ekipi u La Coruñi na brzoj reakciji i dobroj pripremljenosti. Uspjeli smo popraviti Code 0 jedro i osposobiti autopilot te sam u 12:30 po lokalnom vremenu nastavio dalje.
Izašao sam oceanu na megdan.
Foto: Ivica Kostelić
15. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM D+6
Nakon borbe s teškom frontom sinoć, kao i niza tehničkih problema koji su se nagomilali u zadnjih nekoliko dana, morao sam donijeti odluku i odustati od utrke.
Ja sam dobro, ali brod nije. Naprosto je previše oštećen, što se tiče trkaće strukture, a da bih se mogao odvažiti za put preko Atlantika na njemu.
Trenutno se nalazim 120 nautičkih milja zapadno od Porta te sam na putu prema luci Cascais, koja će za mene nažalost označiti i kraj Route du Rhum.
16. studeni 2022. - ROUTE DU RHUM D+7
Fronta je bila već odmakla i nestalo je zastrašujuće huke nevremena. Ostali smo sami ispod zvijezda, moj brod i ja.
Od kada sam se uputio prema La Coruni prosla su samo dva dana, a cini mi se kao da je prosao cijeli tjedan. Tri hladne fronte prošle su u tri dana, to je valjda rekord. Kada se jednom nađete u zenitu nevremena, sekunde postanu duge kao sati i sati kao dani. Zato su mi se ova dva dana činila tako duga.
Dok su u nedaleko padali jarboli i prevrtali se brodovi, ja sam pristao u La Coruni kasno u noći. Moja ekipa na kopnu, Calliste i Miro, rekli su mi da će me pronaći dotični Chuni koji će pokušati riješiti sve moje zahtjeve. S obzirom na događaje na regatnom polju, bilo je izvjesno da će se La Coruna uskoro popuniti brodovima koji će doći na popravak, a ja sam imao sreću da sam došao prvi pa ću izbjeći gužvu.
Chuni me je pronašao već prije svitanja. Okretan, samouvjeren i plemenit, odnosio se prema mojim problemima kao da su njegovi vlastiti. Code zero je odnešen na popravak dok sam se ja ujutro popeo na jarbol da vidim kakav je kaos ostao gore nakon ispadanja senzora. Nisam mogao vidjeti nikakvo oštećenje u napajanju vjetrulje glavnog autopilota, koja je jučer stalno otkazivala, ali joj je očito smetalo što je dijelila tunel za kablove u jarbolu s istim senzorima koji su pali. Izmasakrirane ostatke kablova sam spojio i osigurao da nema nikakvih micanja.
Čim je jedro bilo popravljeno i natrag na brodu, ja sam mogao krenuti. Hoce li autopilot izdržati? To ćemo vidjeti. Opet treba odriješiti kraj. Chuni mi maše za zbogom i vikne mi: "Good luck! And remember: safety first!". Dok izlazim iz luke, u nju uplovljava prvi od nekoliko Class 40 brodova koji su oštećeni u sinoćnjem nevremenu.
Prve večeri, u području rta Finisterre, udarile su me dvije žestoke nevere s refulima 40+ i jakom kišom. More je bilo jako uzburkano, bez ikakvog reda i brod je padao ploštimice s valova visokih 3-4 metra uz strahovit prasak. Autopilot nije ni trepnuo i samopouzdanje mi je opet na visini. Bez problema sam projedrio kroz nevere s tri krata i trinketom da bih iza te tople frontice digao kratove, stavio flok i u lašku orcu odjedrio prema jugu.
S obzirom da su nevolje, popravci i tehničko zaustavljanje uzeli toliko vremena, nisam više bio konkurentan. Ali ostao je tu dvoboj s oceanom koji me je jednako privlačio, a regata je još duga pa će možda biti prilike da uhvatim i prestignem nekog tko će ispasti iz pelotona. Samo treba odigrati pametno. Čini se da između mene i blaženih pasata stoji još jedna fronta, koja će biti žestoka i vjerojatno se neće moći zaobići. Još treba pojesti par gorkih pilula i stići ćemo u područje sretnih vjetrova.
Mnoge oči uprte su u prvu skupinu koja je najzapadnije i koja je prva ušla u frontu. Na trackingu točno možete vidjeti brodove koji su se probili i koji su uhvatili povoljan vjetar. Ali u floti ne vlada isto mišljenje. Veći dio brodova raspoređenih prema istoku odlučio je probati bijeg prema jugu kako bi izbjegli svu žestinu nevremena što se valja sa zapada. Ja sam, na repu flote, najistočniji i najsjeverniji brod.
Prvo sam htio probiti frontu, ali kada sam jedrio prema zapadu ususret fronti, more je bilo ravno u nos. Vjetar nije jedini čimbenik na oceanu; možda je značajnije stanje mora. Što ti znači povoljan vjetar ako ćeš udarati ravno u pet metarske valove? Tako možeš samo slomiti brod. Stanje mora na oceanu ne treba odgovarati trenutnom stanju vjetra. Ako imate neku ciklonu koja se već danima vrti negdje kod Grenlanda, onda ćete, primjerice, u Biskaju dobivati valove iz tog smjera koji uopće ne trebaju odgovarati smjeru vjetra koji trenutno puše u Biskaju. Treba naći zadovoljavajući kompromis između kuta jedrenja i stanja mora. Zato francuzi u pravilu nikada ne jedre štretu orcu na oceanskim regatama. Jedre ono što oni zovu "oceanic upwind", a to je laška orca 55-60° od pravog vjetra.
Stoga sam okrenuo dalje na SSE i pridružio se dugom kordonu onih koji su u istom smjeru bježali od nevremena. No, s obzirom da će me fronta sustići, odlučio sam napokon krajem dana da krenem prema njoj. U zadnjem dnevnom svjetlu, vidim u daljini prema zapadu kako se valja moćni zid oblaka, veličanstven i zastrašujuć kao i samo oceansko jedrenje.
Samouvjereno ulazim u prve taktove kaosa. Znam što me očekuje, ali to treba probiti i onda je home run- tješim sam sebe. Dok autopilot radi nemam se čega bojati, a primio je već toliko udaraca da je opravdao moje pouzdanje i obećao sam mu da ću ga poljubiti ako izdrži do kraja. 20 čvorova, pa dugo oko 25 i napokon prema 30. To traje već nekoliko sati. Noć je, mračno kao u grobu. Vide se obrisi valova koji su crniji od noći, a ponekad imaju velike bijele krijeste koje grme. Kada provirim iza valobrana u kokpitu, ošinu me oštar vjetar i kapljice što ih nosi.
Samo da ne ode preko 35, mislim u sebi. Onda više neću moći držati željeni kurs osim ako ne prijeđem na olujni flok. Ne pada mi napamet, osim u krajnjoj nuždi, da idem na provu u ovakvom nevremenu po mrkloj noći i mijenjam jedra pod udarom valova. Ta neizvjesnost me jako izjedala. Prognoza kaže da ne bi trebalo biti jace od 40, a to ćemo nekako preživjeti i sa trinketom. Ali vražji vjetar ne posustaje i eto ga na 35.
Foto: Saša Drobac
More je sada već veliko. Ne vidim ga, ali osjećam ga po kretanju broda. Udarci valova su sve jaci i krijeste ponekad preplave cijeli brod. Ja sam otišao u kabinu da se malo sklonim od elemenata. I onda se dogodilo ono najgore čega sam se bojao: otkazao je pilot. Osjećam kako brod gubi kontrolu i uskačem u kokpit, u žurbi razbivši vrata kabine. Uzimam timun u ruke i iako je toliko mračno da ne mogu reci sto je gore, a sto dole, kormilarim i brod je dobro istriman. Sad smo već i na trećem kratu glavnog jedra. Ostaje još samo olujni flok za staviti, ali odbijam tu primisao.
Otkazivanje pilota me je obeshrabrilo, ali mi je bilo drago osjetiti da je brod lagan na timunu i da nije preopterećen jedriljem. Restartam autopilota i nakon 15-ak minuta na timunu (sto mi se činilo kao 15-ak sati) stavljam opet pilota da kormilari.
Vjetar je u udarima počeo probijati 40 i čuje se karakteristični, sablasni zvuk koji proizvodi vjetar, nekakvo beskrajno zavijanje, duboko i tamno, kao da dopire iz samog pakla. Počinje kisa i to me tješi da bi uskoro mogao biti kraj nevremenu koje traje već 6-7 sati i već sam na rubu snage.
Displej autopilota zažmirka. To je znak da pilot gubi kontakt. Skačem prema timunu, ali kasno. Vjetar je prejak i brod ode u crash tack te ostane u zaustavnom položaju, s flokom na "krivoj" strani. Taj "zaustavni položaj" (neki ga zovu i "zavlačni položaj") je pouzdana taktika u olujnom moru jer sigurno zaustavlja brod koji lagano drifta u istom položaju jer se flok, glavno jedro i položaj kormila međusobno isključuju. Ispalo je nesretnim slučajem, ali ja sam ostao u zaustavnom položaju jer sam očekivao da će oluja uskoro proći, pilot vise nije radio i ja sam bio iscrpljen.
Osvijetlio sam vrh jarbola i vidim tužnu scenu: vjetrulja mojeg glavnog autopilota visi na kablovima, otrgnuta od jarbola. Gotovo je. Gorki, gorki trenutak. Sam u nevremenu i prokletom huku vjetra, 200 milja zapadno od obale Portugala, tu je završio moj san o Route du Rhum.
Glup, zatupljući osjećaj pomiješan premorenošću, koja zamućuje emocije i prosuđivanje. Sjedio sam nekoliko trenutaka u kabini u kojoj su sve stvari bile mokre, porazbacane, svijet nagnut za 30 stupnjeva. Htio sam biti negdje drugdje.
Pokazalo se da nevrijeme nije bilo blizu kraja, ali barem više nije jačalo. Ja sam preko satelita obavijestio regatni odbor da sam u zaustavnom položaju, da se ne bi zabrinuli.
Vjetar poslije prolaska fronte okreće i pada na 20-ak čvorova- što je slobodna procjena jer više nemam niti jedan instrument koji bi mi to mogao potvrditi. Teoretski bih mogao nastaviti jedriti na kompasu pilota, ali to sam odbacio kao mogućnost. Trkaća struktura broda je teško i odlučujuće narušena. Regata je gotova.
Pred zoru ležali smo moj brod i ja sami na oceanu, nas dva islužena ratnika i podijelili zajednički trenutak tišine. Da, Optimus Prime je slavne prošlosti i umnogome smo si slični. Još uvijek je rezultatski najuspješniji brod u povijesti Klase 40. Lijepo smo se našli nas dvojica. Davno sam mu obećao da ću njega, koji poznaje samo teški kruh sivog Atlantika, odvesti da vidi najlipše more na svitu, gdje pušu blagi maestrali i gdje je dom. Stari šampion to zaslužuje.
I tako odjedrismo prema kući.
Povratak u Hrvatsku
22. studeni 2022. - Thomson sindrom ili Kostelić sindrom?
U Cascaisu sam proveo dva dana. Od popravaka nisam napravio (skoro) ništa jer je dva dana padala kiša, a to znači da nisam mogao napraviti novi karbonski nosač za vjetrulju glavnog autopilota koja je u međuvremenu poštom poslana iz Francuske u Cascais. Transfer do doma morat ću odraditi na kompas modeu autopilota, nema druge.
U međuvremenu je stigao i Ivica Šturlan, moj svestrani prijatelj iz Zagorja koji je u prošlom životu vjerojatno bio švicarski nožić: sve može i uvijek je spreman za akciju. On će biti moj secondo na transferu do doma. Ne zna ništa o jedrenju, ali ima volju, a što je najvažnije- ima ruke i noge. Nisam mogao pronaći nikog iskusnijeg tko bi bio momentalno dostupan za ovako dugačak transfer (1800 nautičkih milja).
Uputili smo se iz Cascaisa prema Gibraltaru u petak navečer i podignuli A6 na vjetru NNW 20-25 čvorova i velikom oceanskom valu. Ubrzo je puknuo taj moj vjerni spinaker i ostatak noći proveli smo jedreći genovom te razmišljajući o crnoj seriji na Route du Rhum i tijekom cijele sezone: kroz 7 mjeseci podrapao sam ukupno 4 spinakera, 3 druga jedra, izgubio 1 jedro, razbio sve instrumente na jarbolu, puknuo je unutarnji štraj i još štošta. Pitam se bolujem li ja od nekog destruktivnog "sindroma Alexa Thomsona" koji je bio poznat po vječnom razbijanju svojih brodova? Netko mi je jednom rekao da u skijanju pucaju koljena i leđa, a u jedrenju puca oprema. U tom slučaju vjerojatno bolujem od "Kostelić sindroma".
Vjetar je kod rta Svetog Vincenta pao ispod 20 čvorova i bilo je vrijeme da podignemo veliki spinaker. Kroz sljedeća dva dana, moj zagorec će upoznati svu snagu ove zvijeri od 190 kvadratnih metara i zadobiti duboko strahopoštovanje prema oceanu i offshore jedrenju. Uvjeti su bili povoljni i jedrenje je bilo brzo. Pilot je relativno nepouzdan u kompas-modeu i zahtjeva tutora u kokpitu, a zbog njega sam dobar dio vremena proveo kormilareći. U Gibraltar smo stigli po noći. Srećom, bilo je vedro i dočekao nas je solidan sjeverac koji nas je brzo nosio kroz prevrtljivi tjesnac. Zoru smo dočekali u Alboranskom moru, s Heraklovim stupovima već iza horizonta na zapadu.
Od tamo do cilja u Cartageni jedrenje je bilo prilično brzo, s jačanjem vjetra koji je bio vazda povoljan. Na granici od 20 čvorova vjetra, kada veliki spinaker već ima višak snage, kormilario sam i kroz noć, što mi je oduzimalo dosta energije. Srećom, za razliku od oceana, val je ovdje manji pa je lakše. Balast koji bi mi dobro došao još uvijek je izvan upotrebe pa treba imati fini osjećaj na kormilu. Zadnju noć smo imali prosjek brzine od 14 čvorova.
Foto: Ivica Šturlan
U ponedjeljak ujutro, nakon 63 sata jedrenja i 580 prejedrenih milja, ispred Cartagene je mog zagorca zapalo skidanje velikog spinakera na 20 i sitno čvorova vjetra. Bilo je to pravo vatreno krštenje poslije kojega je momak bio fizički i emocionalno slomljen. Pa ipak, more i plovidba imaju tu nevjerojatnu moć da nas slome, da ih prokunemo do Boga i vraga, da ih iz dubine duše zamrzimo i zakunemo se da više nikada nećemo nogom stupiti na brod. No, čim prođe prvi šok, čim se iskrcamo na kopno, odmah se poželimo vratiti, a najteži trenuci postaju tek priče. To je također jedan sveprisutni fenomen koji zaslužuje našu pozornost.
U veliku luku Cartagene uplovljavamo na krilima sve jačeg vjetra koji to popodne puše preko 30 čvorova u vali, sartije fijuču, a konopi cvile i škripe. Umorni, secondo i ja šećemo kroz zaista čudnovat grad. Ne znam jesmo li mi bili toliko zamantani od iscrpljenosti, ali mjesto je na mene ostavilo nestvaran utisak.
Čekali smo jedan dan da se vjetar donekle smiri, sutra krećemo dalje prema Jadranu. Nadam se da ćemo što manje proklinjati zimsko vrijeme i što više uživati u jedrenju.
30. studeni 2022.
Ah, taj Mediteran...ta dinamika, ta proturječnost, a opet mjesto koje spaja ekstreme u svakom pogledu. Nije ni čudo da je ovo podneblje iznjedrilo toliko kulture i civilizacije i da se zove "središte zemlje".
Krenuli smo iz Španjolske na repu genoveške ciklone koja je u domovini i okolici donijela prvi snijeg, a u zapadnom Sredozemlju tri dana jakih zapadnih vjetrova. Nedaleko Cartagene, snijeg je već bio zabijelio vrhove Sierra Nevade što se uzdižu iznad Alboranskog mora, ali mene su više brinuli bijeli vrhovi valova na kojima smo toga dana jedrili od Cartagene do Alžira. Vjetar je već treći dan puhao sa zapada snagom od oko 30 čvorova i more je bilo veliko. Neću reći da nisam već vidio valove od 6-7 metara na oceanu, ali to je oceanski swell, a ovo su bili valovi koji su na svojim vrhovima nosili velike krijeste, najveće što sam ih vidio i bili su strmi.
Opasnost valova koji se lome je što se u bazi krijeste voda kreće u suprotnom smjeru od momentuma samog vala: val se kreće prema naprijed, a baza krijeste prema natrag. Takva situacija tipično destabilizira brod i u nesretnom slučaju ga može prevrnuti. Trim jedara i kormilarenje ključni su u takvim uvjetima.
Osjećao sam nelagodu, da ne kažem strah, a što je u dubini duše prolazio moj zagorec, mogu si samo zamisliti. Nakon što je vjetar već desetak sati puhao oko 30 čvorova i na stanju mora 6, bilo nam je već puno i previše dosta, a onda se začuo tup udarac i jedrilica je naglo usporila. Na timunu nisam više imao punu kontrolu i bilo je očito da smo zapeli za nešto i da je to nešto ostalo na našoj kobilici. U more smo spustili GoPro kameru vezanu za dugački štap i snimili masu nečega, vjerojatno neke ribe, koja se uklještila između kobilice i trupa broda. S obzirom da se brod kretao velikom brzinom, otpor na kobilici je bio ogroman i trebalo se nekako osloboditi te nevolje jer je nesigurnu situaciju činila još nesigurnijom.
Kako skinuti predmet koji vam je zapeo za kobilicu, a brod se kreće pod jedrima? Nekoliko je opcija, a one ovise o uvjetima. Provlačenje pa izvlačenje konopa ispod trupa je jedna opcija, ukoliko brod nije jako brz. Jedrili smo između 12 i 20 čvorova brzine i ta opcija nije bila izvediva. Ronjenje? Nema šanse. Zaustavni položaj? Moglo bi funkcionirati, ali ne garantira da će se predmet skinuti s kobilice jer će brod u zaustavnom položaju još uvijek driftati postrance. Najbolja opcija je vožnja unatrag.
Calliste i ja smo tijekom regata često koristili ovaj trik. Brod se okrene u vjetar dok sasvim ne izgubi brzinu i krene unatrag. Zatim u povoljnom trenutku, dok vozite u rikverc, kormilom okrećete pramac niz vjetar, jedra dobivaju vjetar i brod nastavlja kretanje. E sada, kako to napraviti na 30 čvorova vjetra, 6-metarskom valu i zagorcem u kokpitu, to je pravo pitanje. Ukoliko uprskate ovaj manevar, slijedi vam nekoliko neugodnih trenutaka, a u najgorem slučaju i duga korespondencija s vašom osiguravajućom kućom.
Tek iz trećeg pokušaja uspjeli smo skinuti smetnju s kobilice. Moj zagorec je bio ushićen što smo se vozili u rikverc u ovakvim uvjetima.
Sjeverno od Alžira vjetar se napokon ispuhao i sljedećeg dana imali smo blage uvjete pod spinakerom. Krajem dana, stotinjak milja jugozapadno od Sardinije, pronašli smo jedan vijak u lazy jacku. Bio je očito ispao s jarbola, što nikada nije dobra vijest. Ivek me je podignuo na jarbol na brzu inspekciju. Vijak je ispao sa pina koji spaja donji lijevi križ s jarbolom. Pin je bio napola izašao iz svojeg ležišta. Već sam se odavna prestao pitati koja je sila mogla napraviti takvo nešto i žurio sam se da pin stavimo natrag na mjesto dok još imamo dnevnog svjetla (apropos toga, noć sada traje duže od dana). Probali smo sve, uključujući i spuštanje jedara i otpuštanje sartija, ali pin je ostao zaglavljen na pola. Morat ćemo se zaustaviti za popravak jer ovo je ključni dio opreme. Odabrao sam da odemo u Palermo, udaljen oko 200 milja te sam preko satelita pozvao svog prijetelja Oscara Casagrandea iz društva "Canottieri Palermo" te najavio naš dolazak.
Pin smo zalijepili duck tapeom i očenašekima, a pokazalo se da ta distanca do Palerma nije bio mačji kašalj. Tri nevere s obilnom kišom i odgovarajućim ukriženim morem testirala su naš MacGyverski uradak, a brod smo usporavali i nismo nikada jedrili brže od 20 čvorova.
Palermo, ocvala prijestolnica kraljevstava i univerzalnog carstva, meni vrlo dragi grad. Tu sam imao bazu tijekom sezone 2019 i zadobio prijatelje. Sicilija i južna Italija općenito, suprotno od raširenih predrasuda, mjesto je iznimno gostoljubivih ljudi koji cijene prijateljstvo. Usred noći, pod pljuskom, moj vremešni, ali besprijekorno uglađeni prijatelj i gospodin Oscar Casagrande, vezao nam je cime u portunu drušva "Canottieri Palermo". Oscar je tajnik tog društva koje ima veslačku i jedriličarsku sekciju s olimpijcima i svjetskim prvacima, a uskoro će slaviti stotu obljetnicu postojanja. Dok smo se vezivali, telefon mi je nažalost pao u more ispod pontona. Za njega se veže i kratka priča.
Foto: Ivica Šturlan
Preko noći je kroz Tirensko more i preko Palerma prošlo nevrijeme. Ujutro smo se moj zagorec i ja prihvatili posla na jarbolu, ali prije toga sam imao malo kupanje: probao sam pronaci potonuli telefon. Bila je to (skoro) nemoguća misija: dubina 5 metara, vidljivost 5 centimetara. Nasumični prolaznici su se znatiželjno nagledavali tko se to usred zime u kupaćim gaćicama odlučio na kupanje i ronjenje u zamuljenoj luci Palerma. Zadao sam si da ću napraviti 10 zarona. U desetom zaronu sam pronašao telefon.
Uspjeli smo stavitj pin natrag na njegovo mjesto i popodne smo nastavili putovanje, zahvalivši se našim domaćinima u "Canottieri Palermo" koji su kao i uvijek pokazali svoju beskrajnu gostoljubivost. U noći je puhao neki lokalni, ili kak zagorec veli "selski" vjetar s kopna , a ujutro je sve palo i motorirali smo kroz bonacu cijeli dan. Ah, taj Mediteran...40 čvorova, kiša, hladnoća, bonaca, sunce, toplina...sve u istom danu. Pred Messinom, u noći počinje puhati jugoistočnjak 10-15 čvorova te nas taj vjetar nosi kroz slavni Mesinski tjesnac prema Jonskom moru.
Cilj mi je bio stići u Otrant prije prolaska ciklone, tako da u trenutku kada će ciklona jačati, mi već budemo u Jadranu i ulovimo ostatke juga i svježu buru. Žurilo nam se, a Messina je označila početak jedrenja u orcu. Orca, koju nikada nisam volio, pokazat će se opet kao stroga učiteljica i naučiti nas vrijednosti autopilota. Moj autopilot, koji od gubitaka instrumenata s jarbola može jedriti samo na kompas, ne može jedriti u orcu. Tako smo se Ivek i ja morali izmjenjivati na kormilu sljedećih stotinjak milja. Zagorec je silom prilika imao brzi tečaj kormilarenja u vjetar i mogu reći da se usprkos nekoliko štraorci vrlo dobro snašao. Orca nas je ubila i fizički, a i moralno.
Naime, prognoza je bila da će uzduž Calabrije, prije dolaska ciklone u noći, puhati lagani istočnjak do 15 čvorova. To je poduprlo moje uvjerenje da ćemo brzo dojedriti do Otrantskih vrata u povoljnom vjetru. Ali u stvarnosti je puhao oštri sjeveroistočnjak, siv i hladan, 15-25 čvorova; nemilosrdna, štreta orca. Već na Punti Stilo mi je jasno da kasnimo i da ćemo, ukoliko nastavimo kroz noć prema sjeveru, upasti ravno u najaktivniji dio ciklone i vjetar 40 čvorova s kišom. Sve to možda i ne bi bio problem da smo u stanju sigurno prejedriti tu ciklonu, ali nismo. Neprekidno kormilarenje zadnjih 20 sati, jaki vjetar i more iscrpili su nas. Odlučili smo skloniti se u Crotone.
Za kraj nas je pred Crotoneom pogodila klasična nevera u kojoj su se na kratko spojili nebo i zemlja. Napokon vezani u pustom Crotoneu, po kiši i vjetru bauljamo praznim ulicama u potrazi za hranom, tlo nam se ljulja pod nogama, a mozgovi rade na 20% kapaciteta od iscrpljenosti. Bed & Breakfast, pravi krevet i tuš. Jutarnje sivilo, podivljalo more i vjetar potvrđuju da je odluka o sklanjanju u luku bila ispravna. Još nekoliko koraka do domovine.
6. prosinca 2022.
"Tko traži cilj, ostati će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi." - Nejc Zaplotnik
Krenuli smo iz Crotonea na solidnom NNW vjetru 15-25 čvorova, odmorni, nahranjeni i napojeni. S vjetrom u bok imali smo prosjek brzine 10 čvorova i prešli smo Tarantski zaljev za tili čas. Slijedi orca prema Otrantskim vratima na ugodnih 10-15 čvorova vjetra. Napokon- Jadran!
Veliki dio slijedećeg dana prošao je u tranziciji između dva vremenska sustava ili, laički rečeno- prošao je u čekanju da zapuše jugo. I zapuhalo je popodne, polagano se zahuktavajući prema večeri. Eto nas opet na spinakeru. U blizini Barija napravismo pojlabandu i pred nama ostade 80 milja ravne crte preko Jadrana, koja nas vodi točno na sjever, prema Lastovu.
Jurnjava. Jugo jača u noći pa treba skinuti spinaker. Ostajem uz kormilo. Uvjeti nisu lagani s valovitim morem, ali moj zagorec na pramcu već radi kao vurica: sve ono što mu je prije desetak dana bio nesavladivi napor sada on obavlja s lakoćom, a ja ne moram trošiti svoje glasnice. Ostatak traversade ostajemo na floku koji obavlja sasvim dobar posao: niz valove postižemo brzine do 19 čvorova, a pramac roni pod morem.
Noć je oblačna i mračno je k'o u rogu. Na VHF-u već čujemo Radio Dubrovnik. S veselim iščekivanjem zurim u mrak, očekujući prve znakove poznate mi obale. Hoće li se prva javiti Palagruža ili Struga? Ipak pobjeđuje naš najsnažniji far: Struga nas pozdravlja svojim bljeskom, kao što već cijeli vijek blaži umorne oči mornara i poručuje im: "Ne bojte se,niste sami. Ja sam tu za vas i ja ću vam pokazati put." Mornarska očaranost svjetionicima je beskrajna. Evo začas se javlja i Sušac. Pa tu smo, doma.
Iz zafrkancije izbor padne na Vicu Vukova pa se kroz mrak začuje skladna melodija. "Tvoja zemlja" zvuči baš nadrealno u kaosu zimskog juga što trese brod i fijuče u sartijama. Slučajno, pjesma je bila na "repeat". Nešto smo radili u kokpitu pa se ponovila opet i opet. I što smo je više slušali, to nam je bila bolja i nismo je više slušali za šalu. Mene je dirnula.
Pred Lastovom puna pažnja. Mrak je tako crn da ne vidimo ni obrise otoka, čini se kao da smo upali u tintu. Jugo dere i mi uplovljavamo u Ubli s brzinom od 15 čvorova! U zaljevu više nema vala, ali vjetar i dalje puše pa smo se, skinuvši jedra, na motor jedva dovukli kontra vjetra do carinskog mola. Ljubazni policajac pomogao nam je vezati se. Bilo je 4 sata ujutro.
Nakon policijske procedure, odlučili smo ostati u luci do svitanja. Sat vremena sna i topli čaj podigli su energiju i sa zadovoljstvom odriješimo kraj i odosmo prema Splitu. Na moru je pustoš, sivilo, kiša...kao da me Atlantik slijedi u stopu. Pred Splitskim vratima zapuše 20-25 i mimoilazimo se s legendarnim "Petrom Hektorovićem".
Ispred Splita ulovila nas je grmljavina i pljusak, zid kiše zastire pogled i bode nas u oči. Vidimo nekoliko malih jedara na ulasku u Kaštelanski zaljev. To su narančasta jedra windsurf reprezentacije. Bravo- pomislih- moraju biti dobri kada treniraju po ovakvim teškim uvjetima. Kada su nas ugledali, brzo su dojedrili do nas i prolaze blizu našeg broda, mašu nam. Prepoznajem ih, to su Palma Čargo, Luka Mratovic i Maroje Škoro. Pratili su naše putovanje i došli su nam izraziti dobrodošlicu. Mi njima uzvikujemo "svaka čast", a oni nama uzvikuju "svaka čast"! Lijep trenutak!
Napokon spuštamo jedra ispred Marine Kaštela i vežemo se u pustu servisnu zonu. Kiša prestaje. Cimu nam prima Miro Zadravec. Druge ekipe imaju shore team, a mi imamo Miroslava Zadravca. Čuvar u marini čudi se našem veselju.
Foto: Miroslav Zadravec
Prošli smo 3300 kilometara po Atlantskom oceanu, Alboranskom, Tirenskom, Jonskom i Jadranskom moru. Na brodu sam od 9.11. Iz Saint Maloa do Splita udaljenost je oko 5000 km.
I tako smo stigli doma.