Lanzarote International Regatta jedrila se na dalekom Atlantiku, uvijek ugodnom za život, Kanarskom otočju. Cijelu zimu tamo se nalaze praktički svi Europski jedriličari i jedriličarke koji se pripremaju za nastup u Tokiju, jer kažu da su uvjeti dosta slični onima koji će vladati na olimpijskom regatnom polju.

Naslovna foto: Karlo Krpeljević

Povremeno su treneri organizirali i neslužbene regate, a ona o kojoj je ovdje riječ neplanirano se održala, jer je određeno da ona bude zamjena za otkazanu regatu koja se trebala jedriti na Palmi. Riječ je o tradicionalnoj megaregati Trofeju princeze Sofije, ali španjolski stožeraši su procijenili da će jedriličarima manji rizik po pitanju Korone biti na njihovom atlanskom posjedu. Ova regata bila je posebno iščekivana jer su se na njoj dijelile posljednje norme za Europljanke u klasi 49erFX. 

Zajedno s djevojkama jedrile su i muške posade u klasičnom 49er-u, kao i mješovite posade u Nacri 17.

Spomenuta norma posebno je bila zanimljiva za nekoliko posada među kojima su bile talijanke, čehinje, belgijanke i naša posada Ninčević - Vitturi. S obzirom na formu i pokazane rezultate posljednjih skoro godinu dana naše djevojke su bile u najozbiljnijoj konkurenciji za osvajanje te, posljednje, karte za Tokio. Njihova kvaliteta i ozbiljnost u pristupu bili su očiti već od početka ove regate, a najvećom konkurencijom im se pokazala belgijska posada Maenhaut - Geurts.

Za cijelo vrijeme kvalifikacija i kasnije finala, izmjenjivale su se u vodstvu (jedna posada u odnosu na drugu). Međutim, na samom kraju regate dolazi do par sudbonosnih trenutaka koji su zapečatili sudbinu našim djevojkama i otvorile prolaz mladoj posadi iz Belgije. Što se točno dešavalo ispričala nam je kormilarka našeg 49er-a Enia Ninčević:

Da nam je netko rekao da ćemo ovu regatu završiti u deset najboljih odmah bi potpisale, samo što je sad konkurencija u Europi toliko jaka da nismo ispunile svoj prvenstveni cilj... tako da što je tu je. Mislim, dobro smo odjedrile tako da ipak nije ostao toliko gorak okus u ustima.
Od početka ove godine bile smo ukupno dva mjeseca na putu. Boravile smo u Villamouri, pa smo potom čekale odluku na vijećanju gdje će se nakon otpadanja Palme jedriti kvalifikacije. U Portugalu smo i ostavile opremu između dva ciklusa priprema, jer su svi u klasi očekivali da će se u Villamouri jedriti umjesto Palme i onda je samo jednog dana stigao email da će regata biti na Lanzarote.
Tada se cijela logistika morala prebaciti trajektom na Kanare, radili su se novi Kovid testovi, a i nas dvije kad smo prebacile opremu, dvadesetak dana pred regatu, nismo se više vraćale već smo odlučile ostati tu i pripremati se za regatu.
I stvarno tamo je što se tiče jedrenja raj na Zemlji! Stvarno puše svaki dan i ima taj "north" uvjet kad puše s kraja, kad je više flat i ima vanjski s valčinom.
Sama regata spadala je u vjetrovitije. Tri dana smo imali uvjete velikog vala, a vjetar na neke refule... crte, linije, koridore... moralo se biti na točnom mjestu. A bilo je i dana kad je stabilno puhalo. Uglavnom, vjetra je bilo dosta, jer da nije to bi se vidjelo i na rezultatima... da je bio lagani vjetar ne bi šest talijanki završilo u silver grupi.
Akvatorij u kojem se organizirala regata bio je onaj u kojem smo i trenirali. U stvari nigdje drugo nismo ni mogle biti jer smo dobile pozivnicu za taj klub, gdje smo bile i smještene, maske na otvorenom, policijski sat... tako da sam stavrno jedva čekala doći doma da ne moram nositi masku na otvorenom :)
Kvalifikacije su trajale tri dana i svaki dan smo jedrili po tri plova. Finale je također trajalo tri dana, s tim da smo u prva dva dana odjedrili šest jedrenja i zadnji dan još jedan plov i medal race.
Što se tiče konkurencije za Tokio, nakon kvalifikacija su otpale talijanke, jer imaju izvrsnu posadu za lagane vjetrove, a ostale smo mi, šveđanke, belgijanke i čehinje.
Od početka regate mi i belgijanke smo bili u prvih deset. Jedan dan one 7. a mi 8., pa idući dan mi 7. a one 9., pa smo se stalno izmjenjivale. A ove ostale nikad nisu bile bolje od 12. mjesta. Također, stalno smo gradile tu prednost ispred njih, pa je zadnjeg dana finala bilo ili mi ili belgijanke.
I onda tog zadnjeg dana mi malo kiksamo i one ostvare prednost od dvadesetak bodova... u teoriji to se dalo stići sa zadnjim plovom i s medal raceom, ali zadnji plov nama je pukla "mala sajla" (najniža sarća koja se hvata ispod križa i ide na palubu), pa smo imale DNF. Nakon toga više nismo imale nikakve šanse, pa ni u medal raceu da ostvarimo bolji rezultat.
Imali smo skroz novi komplet sajli, ali ih nismo htjele stavljati, jer ih isto treba istestirati. Tako da smo jedrili s najmanje voženima, ali eto, jedna od njih je ipak pukla. Mislim, na 49eru stvarno dosta stvari može puknuti i teško ih je predvidjeti, pa čak i ako se stavi novi komad nitko ne može garantirati da neće i on puknuti.

Enia Ninčević, JK Uskok

Na Kanarima je dosta posada imalo probleme sa sarćama. Glavni razlog je veliki val (swell) s obzirom da 49eri dosta skaču po takvim valovima, a preventivni pregledi sajli se ne mogu napraviti, jer obično pucaju iznutra. Sličan problem kao i naše djevojke imala je i muška belgijska posada koja je također bila u borbi za olimpijsku normu, ali posljedica pucanja njihove sajle bila je lom jarbola.

Flota 49erFX dijela Lanzarote International Regatta-e brojala je ukupno 46 posada, a naše djevojke završavaju ukupno na 10. mjestu, dok su im glavne konkurentice finiširale na 7. mjestu. Analizom rezultata može se primijetiti da je naša posada imala dosta bolje rezultate u kvalifikacijskom dijelu regate. Čak 7 od 9 jedrenja su završile unutar prvih šest, a u posljednjoj kvalifikaciji su i pobijedile. U finalnim jedrenjima najbolji rezultati su im 3. i 7. mjesto, dok su belgijanke držale bolji prosjek.

S ovim rezultatom tako je za Eniu Ninčević i Mihaelu Zjenu de Micheli Vitturi završio ovaj olimpijski ciklus, a hoće li se odlučiti na još jedan pokušaj i kvalifikacije za Pariz ostaje nam za vidjeti. U svakom slučaju, njihov matični klub, JK Uskok iz Zadra pruža im punu podršku i ako se odluče za novu četverogodišnju kampanju pružit će im punu podršku.

Foto: Karlo Krpeljević

Uvijek je zanimljivo čuti i priču s druge strane, a ovaj put pogotovo, jer osim što je izniman ulog bio u pitanju, tako i zbog činjenice da je trener belgijske posade Uskokov višestruki olimpijac, Petar Cupać. Do sada je kao natjecatelj sudjelovao na čak četiri olimpijade. U Ateni 2004. jedrio je s Tomislavom Bašićem u klasi 470, da bi se potom prebacio u 49er i jedrio s Pavlom Kostovim u Pekingu 2008., Londonu 2012. i u Riu 2016. godine.

S ovim trenerskim angažmanom nastavit će stvarno impresivan niz s kakvim se mali broj sportaša u svijetu može pohvaliti, a evo i njegove priče:

Krenuo sam s njih dvije početkom ožujka 2019. One su do tada jedrile u klasi Nacra 17, međutim njihov savez je prekinuo taj projekt jer je bilo dosta ozljeda i bilo je dosta opasno. Tako da su se njih dvije spojile i dobile su podršku da krenu u 49erFX i to za Pariz 2024.
Jedrile su tako par mjeseci same, tražile su trenera i nekako su igrom slučaja došle do mene. Ponudile su mi posao koji sam prihvatio s tim da sam bio i na probnom roku dva mjeseca.
Bile su zadovoljne s probnim rokom i krenuli smo s radom s Parizom kao konačnim ciljem. Ali, još su se jedrile kvalifikacijske regate za olimpijadu u Tokiju, pa smo odlučili sudjelovati i na njima, pa ako što bude bude. Mislim, u jedrenju uvijek postoji nada, pa i to što smo ja i Pave isto napravili u godinu i pol dana, tako da je šansa postojala.
Na prvim kvalifikacijama, na SP nismo uspjeli, ali išlo nam je na ruku ovo što se sve odgodilo godinu dana. Dosta smo trenirali s ostalim timovima, npr. u Vilamouri u Portugalu gdje su bili skoro svi, tako da nismo bili sami i stalno smo imali sparing partnere u Belgijskom timu. S njima smo uspostavili stvarno dobru suradnju, u stvari dogovorili smo se da dosta toga testiramo zajedno i zajedno napredujemo, jer se jedino tako može ići naprijed.
Ovu zimu smo istestirali dosta materijala i opreme i cure su stvarno dosta napredovale, a što se vidjelo i po rezultatima na regatama.
Jednako je dobro išlo sad i na ovim posljednjim pripremama i tu su nam malo te ambicije porasle. Osjetilo se da bi se mogao postići taj rezultat, ali kad krene regata nikad ne znaš kako će završiti.
Dobro je bilo to što nad njima nikad nije bio nikakav pritisak. Razgovarali smo prije natjecanja i nismo imali mentalni presing "moramo se plasirati", već je bila prisutna samo misao da je to moguće. Ako se ne kvalificiramo život se nastavlja dalje, ipak nam je glavni cilj Pariz. Tako da smo uspjeli "posložiti glavu" da ne mislimo previše o tome.
Inače, djevojke imaju tek 20 i 21 godinu.
Fokus im je stvarno bio jak. Uopće nisu htjele gledati rezultate, samo su jedrile iz dana u dan. Naravno, novine su pratile regatu, pa su znale koje su, ali nisu znale svoje ulaze i nisu imale presing po tom pitanju.
Meni osobno je tih šest dana bilo vrlo stresno, jer krenulo je dobro i sve je vodilo ka tome i imao sam osjećaj da u rukama imamo taj rezultat, ali nesmiješ se opusititi.
I onda na kraju nas je sudbina spojila da su nam glavne protivnice bile djevojke iz mog kluba, kojima sam i ja bio trener, pa čak sam i jedrio s Eniom 2018. dok joj je flokistica bila ozlijeđena.
Mislim da je na kraju pobijedila igra živaca. Tamo gdje su one kiksale u polju nama se otvorila prilika i ostvarili smo bodovnu prednost... gdje se zadnji dan odlučivalo i gdje smo imali dvadeset bodova prednosti.
To je bilo teško izgubiti, a cure su uspjele napraviti stvarno izvrstan posao. Čak su na početku i vodile regatu, pa smo prije medal racea riješili sve dvojbe.

Petar Cupać, trener belgijske posade

Finalne pripreme pred odlazak u Japan, Cupać planira također napraviti u Portugalu gdje bi njegova posada trebala trenirati s Austrijankama. U međuvremenu oprema koja je već istestirana i za koju se zna da je brza, šalje se kontejnerom u Japan, a boravak u Portugalu bit će iskorišten za testiranje još nekih novih jarbola.

U Tokio planiraju otputovati sredinom lipnja, a ako se dozvoli mogućnost ranijeg odlaska na treninge to će i iskoristiti.


Na regati u Lanzarote jedrile su i naše posade u 49er-u i u Nacri 17. Konkurencija u jednostrupcu bila je jednako brojna kao i u ženskoj floti, dok su katamarani bili u floti od 21 jedrilice.

Braća Šime i MIhovil Fantela su bili uobičajeno dobri i u konačnici osvajaju 8. mjesto. U njihovoj regati najviše su se istaknuli Španjolci koji su imali skoro pa samo 50% bodova od srebrenih Danaca. Ostatak društva u top ten dijelu ljestvice po rezultatima je bio dosta blizu i izgleda da su duge zimske pripreme svima dobro došle i ostavile pozitivne efekte.

Što se tiče Nacre 17, posada u sastavu Igor Marenić - Anđela de Micheli Vitturi, osvaja dosta dobro 12. mjesto i nagovještava dobre rezultate u nastavku sezone. Veseli to što im je čak 9 rezultata u 16 održanih jedrenja unutar između 3. i 10. mjesta i dokaz je dobrog i ustrajnog rada čiji konačni cilj je Pariz 2024.

Foto: Karlo Krpeljević